Subscribe
Europski izbori sve su bliže. Članci svih vrsta reproduciraju se i ponavljaju u bruxelleskom i nacionalnom tisku u državama članicama s iznenađujućim ocjenama – ponekad s nerazumnim zaključcima. – mogućnost da novi Europski parlament napravi radikalan zaokret, s prevlašću domoljubnih, konzervativnih ili identitarnih stranaka.
Više nego predvidljiv, eksponencijalni rast stranaka kao što su Fratelli, VOX ili Rassemblement; ulazak novih desničarskih snaga poput Chege, konsolidacija Fidesza ili Prava i pravde, unatoč napadima tiska; mogući prodor drugih demokratskih snaga, čini se da uzdrmava temelje europskog tiska, koji je toliko naviknut pjevati hvalospjeve o ‘velikim koalicijama’ pučkih, socijalističkih i liberalnih stranaka, ponekad i sa Zelenima.
Očito u svim svojim analizama izostavljaju da ako te stranke rastu, au nekim slučajevima mogu i udvostručiti svoje predstavnike u Bruxellesu, to je zato što će građani glasati za njih. Bolest je našeg vremena ocjenjivati društvo kao demokratsko ili ne prema stranci koja vlada ili pobjeđuje na izborima. Tako je radikalna i opasna Poljska u manje od nekoliko mjeseci postala primjer demokratskog funkcioniranja briselske oligarhije, samo zato što je pobijedio Donald Tusk; odnosno samo zato što je Donald Tusk uspio formirati koalicijsku vladu iako nije pobijedio na izborima.
Evanđelje kaže: po plodovima njihovim ili po djelima njihovim prepoznat ćete ih. U današnjoj politici i tisku je suprotno. Ne obazirite se na činjenice. Ono što je važno je gdje ili s kim se postrojavate; ili gdje ili s kim ste se fotografirali.
Zaista, ne prestaje me čuditi da nema ni upola manje članaka kada neka radikalna lijeva ili izrazito komunistička stranka ima dobar izborni rezultat. Europski tisak, s pravim iznimkama, pokazuje ne samo nepodnošljivo sektaštvo, već i notornu sposobnost manipuliranja porukom. Ali očekivani rast patriotskog bloka u Europi još je jedan dokaz da je utjecaj tradicionalnih medija – televizije, radija i tiskanih medija – u jasnom padu. 
I ne samo za mlade. Vjerujem da se milijuni Europljana svaki dan okreću od objavljenog mišljenja, uglavnom zato što ono što je objavljeno nema nikakve veze sa stvarnošću koju doživljavaju milijuni farmera ili stočara, malih poduzetnika, policajaca ili učitelja, koji trpe posljedice politika koje štete njihovim životima, prosperitetu gradova, profitabilnosti tvrtki i farmi, nesigurnosti na ulici ili gubitku autoriteta učitelja.
Postoji, doista vjerujem, spora, ali postojana pobuna – ponekad i tiha – širokih slojeva društva, radnika, državnih službenika, malih i srednjih poduzetnika.
A sada nije vrijeme za gašenje te pobune. Naprotiv, imamo političku i moralnu dužnost raspiriti vatru pritužbi i dati glas milijunima Europljana koji sebe više ne vide zastupljenima u institucijama u Bruxellesu, koje se više bave promicanjem ideologija, često sektaških, nego s sigurnost i prosperitet europskih obitelji.
Svakako, konzervativni, domoljubni, identitaristički pokret u Europi obilježava kampanju. Nadajmo se da može obilježiti i politiku Bruxellesa.
