Subscribe
Francuski izbori proteklih tjedana nisu mali element u europskom pejzažu. Pogotovo ako se uzme u obzir specifična situacija koju europske institucije doživljavaju nakon izbora. Macronova Nova narodna fronta u Francuskoj sada je dobila drugačije značenje. Počelo je kao vladino iskustvo, a sada je postalo prava obrambena strategija kojom se pokušava, matematički, zaustaviti napredovanje Nacionalnog okupljanja. Inicijativa koja je posljednjih tjedana privukla pažnju francuskog čelnika koji se bori s vlastitom odlukom da izađe na izbore. Stav koji je Macron zauzeo nakon europskih izbora pretvorio se u autogol. Odluka snažnog čovjeka i političara, donesena iza zatvorenih vrata uz savjete vrlo malo suradnika, ubrzo se pokazala kockom zbog koje je Elizejska palača zadrhtala, a mnogi Le Penovi glasači za Nacionalni zbor nadaju se promjeni ritma. Situacija je drugačija za novu britansku većinu, koja je sve stavila na reformistički tabor, gledajući na Downing Street s lakšim reformama u odnosu na prošlost posljednjih premijera.
IZMEĐU LONDONA I PARIZ
Analiza – posebice komparativna analiza – u ovom se slučaju čini vježbom u stilu. Ono što je sigurno je da postoje ogromne razlike između Pariza i Londona. Riječ je o dvije potpuno različite paradigme u ophođenju s glasačkom kutijom. Laburisti su izašli na izbore na kraju dugog puta na kojem su predstavili reformski program koji se može smatrati daleko od političkih šokova posljednjih godina. Sam izbor da se ne poduzimaju nagli koraci unatrag po pitanju Brexita (sam je Starmer izjavio da će sljedeća generacija britanskih političara vjerojatno preispitati tu odluku) dao je osjećaj stabilnosti koji su građani nagradili. Drugačija je situacija u Francuskoj. Ovdje savez koji je nastao kako bi se suprotstavio političkom dizajnu Le Pen, posebno u drugom krugu, nema jasan politički predznak, nema preciznu konstrukciju ili projekt. To je kombinacija komunista, socijalista, ekologa, ekstremnih ljevičara i još mnogo toga (unutarnjih nijansi je mnogo) koja će se najvjerojatnije u trenu raspasti na testu ne toliko vlade, koliko formiranja nove francuske izvršne vlasti. sebe.
MATEMATIČKA VEĆINA
Danas postoji izraz koji je snažno ušao u vokabular europske politike: to je izraz ‘otpori’. Ovo je način na koji se ukazuje na korak unatrag nekih kandidata na glasačkim listićima kako bi favorizirali novu narodnu frontu i suprotstavili se napredovanju Nacionalnog okupljanja. Mukotrpna operacija, provedena izbornu jedinicu po izbornu jedinicu, koju je učinila nužnom premijerova ishitrena odluka da se osloni na glasačku kutiju, sa sigurnošću da će ponovno biti legitimizirana narodnim glasovanjem. Povjerenje koje je ubrzo poljuljano podacima iz prvog kruga i prognozama analitičara koji su, iako umanjuju značaj fenomena ‘Le Pen’, ipak davali razliku u pobjedi francuskoj desnici. Analiza za koju se sigurno ne može zamjeriti prekoalpskim analitičarima, snažna u aksiomu za koji je bilo barem malo vjerojatno da bi Macron mogao naići na razumijevanje s Mélenchonovom ljevicom. Ali nevjerojatno je postalo stvarnost s dvije trećine glasačkih listića za tri kandidata koji su ‘odbačeni’ s namjerom da se maksimiziraju glasovi prema jednom kandidatu koji bi se suprotstavio Okupljanju.
DESNIČKI REZULTAT
Rezultat Narodnog okupljanja (143 mandata) ipak raste i to je neporecivo. Pogotovo ako ga usporedimo s drugima i s drugim krugom koji Francuskoj nije dao jasnu i definitivnu većinu. Niti jedan od ta tri tabora zapravo ne može sam vladati i nitko nije stvarno dobio izbore. Unutarnje razlike između tabora također dovode do atmosfere neizvjesnosti o bliskoj budućnosti, što ćemo kasnije analizirati. Međutim, neporecivo je da je Nacionalni zbor grupa koja je osvojila najviše mjesta u apsolutnom iznosu. Opozicija koja obećava da će biti jača nego prije mjesec dana. Formiranje sljedeće vlade ne može ne uzeti u obzir ovaj faktor. Naravno, dinamika koja će se stvoriti morat će imati jake i zajedničke pretpostavke kako bi podijelila vodstvo Francuske. Međutim, ono što se može nazrijeti je prisilno grupiranje koje nije u najboljem stanju, uglavnom zato što se u potpunosti temelji na mržnji prema neprijatelju, a ne na istinski zajedničkim idejama i paradigmama.
ŠTO SE DEŠAVA SAD?
Francuska Peta republika zamislila je polupredsjednički sustav vlasti koji bi pomogao zemlji da izbjegne pat pozicije dajući veću težinu izbornom instrumentu. Cilj je bio izbjeći čudne i besplodne kohabitacije unutar Elyséea zahvaljujući petogodišnjem predsjedničkom mandatu uvedenom 2002. godine. Zapravo, predsjednikov mandat traje pet godina i njegovi se izbori održavaju samo nekoliko tjedana prije parlamentarnih izbora koji oblikuju parlament. Macronovim potezom ta je ravnoteža poremećena, dovodeći Francusku u situaciju nestabilnosti kakvu nije doživjela godinama. Uz koalicijsku vladu, malo je vjerojatno da će postojati potpuni zajednički jezik s predsjednikom. Kao što smo već rekli, Francuska u ovom trenutku nema jasnu većinu. Ljevičarski savez Novog narodnog fronta skupio je 182 mjesta, Macronova koalicija s Ensembleom ima 168, a na kraju je tu i Rassemblement National sa svoja 143 mjesta. Tri rezultata daleko od 289 mjesta potrebnih za većinu u francuskom parlamentu. Pa što će se dogoditi? Prvo će biti potrebno izabrati predsjednika Nacionalne skupštine (prva prepreka u dogovorima između stranaka), zatim će Macron morati izabrati novog premijera koji će zamijeniti Attala koji je dao ostavku. Nakon toga, nakon što se predstavi Vladin tim, lopta će biti u dvorištu oporbe koja će imati mogućnost izglasavanja nepovjerenja. U ovom trenutku bit će potrebno razumjeti hoće li biti moguće okupiti nezadovoljnike kojih će vjerojatno biti u koaliciji koju će formirati Macron. Moguća alternativa, čak i ako je francuski analitičari ne smatraju favoritom, bila bi pribjegavanje tehničkoj vladi koja bi mogla dovesti Francusku do mandata, kako bi se ponovno uravnotežila izvršna vlast kako je predviđeno sustavom uspostavljenim s Petom Republikom . U svakom slučaju, bilo da se radi o vladavini s Mélenchonovim lijevim krilom, s Glucksmannovim socijalistima, s izvršnim direktorom Ensemble koji više naginje desnici uz republikance, ili s većinom koju čine Ansambl, republikanci i socijalisti, ostaje mogućnost da kuća karata neće izdržati težinu nezadovoljnika. Za desno krilo Le Penove ovo je prilika da okupi najdesnije krila unutar ovog nezadovoljstva i znatno oteža Macronu da ostane u Elysionu. Desnica bi čak mogla ugroziti izvršnu vlast izglasavanjem nepovjerenja ili drugim parlamentarnim mehanizmima koji bi predsjednika mogli dovesti u neugodnu situaciju čak i kod europskih saveznika. Zanimljiv je u tom pogledu komentar talijanske premijerke Giorgie Meloni u povodu summita NATO-a u Washingtonu povodom 75. obljetnice Saveza. Meloni je istaknula kako se nekada (ne tako davno) Italija smatrala nestabilnom nacijom, dok su druge europske nacije imale vrlo čvrste vlade, čak i granitne u nekim slučajevima. Danas se, prema riječima premijerke Meloni, promatra sasvim drugačija stvarnost. Italija se, zapravo, može pohvaliti solidnom izvršnom vlasti na kontinentu gdje nekoliko vlada više nije tako čvrsto i stabilno kao što je nekoć bilo.