Subscribe
Godine 2019., prije nego što se uopće moglo razmišljati o globalnom preokretu koji će donijeti Covid-19, papa Franjo govorio je o “demografskoj zimi”. Papa je s podacima u ruci tvrdio da se u Italiji – ali ne samo u Italiji – rađa vrlo malo djece; premalo za očuvanje samog koncepta obitelji u bliskoj budućnosti.
Zapravo, u to je vrijeme bilo 420.084 novorođenih – prema brojkama koje je prikupio i objavio Istat, talijanski institut za statistiku – oko 20.000 manje nego prethodne godine. Već prije četiri godine, dakle, procijenjeno je da je potrebno pravovremeno djelovati, oko toga je lebdjela određena uznemirenost. Ipak, ukupna slika nije bila tako katastrofalna kao danas.
Onda je došla nesreća.
Nitko nije mogao zamisliti da će svijet preplaviti pandemija i da će se također suočiti s posljedicama podlog sukoba između Rusije i Ukrajine. Tih neslavnih 20.000 rođenih manje nego 2018. vratilo se, da, imidž zemlje koja nije rasla i bila je u opasnosti da usput izgubi onu intrinzičnu vrijednost koja ju je oduvijek karakterizirala – i u vjerskim i u svjetovnim koncepcijama – ali nikada čak 385.000 novorođenih u 2022. Danas ovu brojku gledamo iskreno očajničkim očima: više od 35 tisuća djevojčica i dječaka manje nego 2019. godine. Sumorna brojka koja zahtijeva izravnu i dubinsku analizu.
DENATALITET U EUROPI
Kritični problemi koji su definirali denatalitet u 2019. godini, dakle u razdoblju prije pandemije, isti su kao i sada; no puno su oštriji i složenijeg rješavanja s obzirom na posljedice pandemije, rastuću inflaciju i, popratno, troškove života. Rad, socijalna skrb, mogućnosti i socijalna politika – četiri su pokazatelja koji određuju rast ili pad nataliteta. Problem, međutim, nije samo u Italiji. Nedavno izvješće Eurostata, europskog statističkog instituta, navodi da je između 1. siječnja 2020. i 1. siječnja 2021. broj stanovnika Europske unije pao za 278.000 ljudi, a istovremeno je značajno pao broj rođenih, tako da je iu drugim zemljama, iako u manjoj mjeri, rizik od zastoja u rastu vrlo realan. Isto istraživanje Eurostata potvrđuje nisku talijansku stopu nataliteta – 6,8 živorođene djece na tisuću stanovnika – i daje još jedan podatak koji treba uzeti u obzir: prosječnu dob majki, koja je u prosjeku oko 31,4 godine.
Vratimo se korak unatrag i pogledamo situaciju izvan državnih granica, razmotrimo studiju objavljenu u Pnasu. Istraživanje su proveli demografi Arnstein Aassve, Niccolò Cavalli, Letizia Mencarini i Samuel Plach sa Sveučilišta Bocconi u Milanu zajedno sa Sethom Sandersom sa Sveučilišta Cornell u Ithaci. Namjera je bila dobiti dobro definiranu sliku stopa nataliteta u 22 zemlje s visokim dohotkom, uključujući Italiju. Zemlje u kojima je pronađeno glavno zaustavljanje, uz Bel Paese, su: Mađarska, Belgija, Austrija, Singapur, Španjolska i Portugal. U Sjedinjenim Američkim Državama problem je i dentalitet, i to ne mali. Čini se da su zajednički čimbenici, u biti, ekonomska neizvjesnost i sustav socijalne skrbi. Tamo gdje to predstavlja manje poteškoća – poput Švicarske, Finske, Norveške, Danske, Njemačke i Nizozemske – pad rađanja bio je i jest manje izražen. Studija jasno pokazuje da je ekonomska neizvjesnost čimbenik: parovi koji su u nesigurnoj financijskoj situaciji i koji se bore vidjeti svijetlu budućnost u tom pogledu odlažu ideju o rađanju djece. Jasno je, kako ističu autori istraživanja, da je pandemijska kriza odigrala konačnu ulogu. Ekonomsku neizvjesnost pojačala je bojazan da bi se pojave poput Covid-19 mogle ponoviti.
Dakle, kako da obuzdamo fenomen takve veličine? Prije nego što pokušamo odgovoriti na to pitanje, zaronimo u njegove temeljne uzroke kako bismo imali potpuniju perspektivu.
MOGUĆI UZROCI
Već smo istaknuli koliko je sustav socijalne skrbi ključan. Na nacionalnoj razini mjere potpore obitelji predstavljaju, primjerice, univerzalna jednokratna naknada koja bi trebala dati oduška na ekonomskoj razini. No, s obzirom na podatke, čini se da je to nedovoljno.
Međutim, mora biti jasno da tome pridonose i mnogi drugi čimbenici. Univerzalni jednokratni dodatak neizbježno je povezan s ekonomskom nesigurnošću. Čak i prije nego što se Covid-19 pojavio, nesigurnost posla mogla se definirati kao stigma u Italiji: mladi ljudi nisu mogli i još uvijek ne mogu pronaći posao koji im daje sigurnost, toliko da misle da bi mogli kupiti kuću i zasnovati obitelj . Od 2020. ozbiljnost situacije se pogoršala. Brojke koje je nedavno objavio Istat određuju rast zaposlenosti; međutim, uglavnom se odnose na nesigurna, sezonska, privremena i sl. Ovdje, dakle, nemogućnost računanja na siguran posao također baca golemu sjenu na natalitet i rast zemlje.
Drugi problem, na primjer, povezan je s dostupnošću smještaja u vrtićima; liste čekanja često su duge, a rasporedi ne dopuštaju uvijek roditeljima da mogu udobno upravljati poslom i obitelji.
Na globalnoj razini, uz poteškoće vezane uz nestabilnost tržišta rada, uočava se još jedan značajan element: neodlučnost prema budućnosti. Ovaj diskurs treba proširiti, primjerice, na ekološku i klimatsku krizu. Strah da bi se svijet mogao radikalno i brzo promijeniti tjera ljude da manje planiraju. To jako utječe i na stopu nataliteta. Također postoji nepovjerenje prema akcijama koje su zemlje poduzele i koje će poduzeti kako bi se nosile s krizom. Mi smo, dakle, prijelazna faza u kojoj se ponekad čini da digitalni svemir preuzima stvarni; ovo također izaziva dosta zabrinutosti.
Konačno, kao što smo već predvidjeli, pandemija je destabilizirala ravnoteže koje su već bile posebno krhke; Strah da se nešto slično ne dogodi, ponovno čini mlade parove suzdržanijima. Ključna riječ je, dakle, promatranje fenomena s različitih gledišta: nestabilnost.
KOJE INTERVENCIJE
Ukratko, najhitnije intervencije koje treba provesti trebale bi se odnositi na ekonomske poticaje. Postoji nekoliko zemalja koje se zalažu za uvođenje novih mjera koje mogu potaknuti parove da ponovno steknu povjerenje i razmišljaju o osnivanju obitelji, možda čak i velike.
Podrška stopi nataliteta mora se vratiti u središte vladinog programa u Italiji i cijeloj Europskoj uniji
Cilj je vrednovati obiteljsku jedinicu, uzeti u obzir koliko je članova obitelj sastavljena.
Zanimljiva mjera za uvođenje mogla bi biti primjerice snižavanje poreza na proizvode potrebne za brigu o djeci. Druga točka na kojoj se temelje programi najrazboritijih nacionalnih i međunarodnih stranaka o ovoj temi je osiguranje gospodarske potpore i za općine i škole kako bi se prilagodio što većem broju djece. U tom smislu, osnivanje korporativnih jaslica bilo bi važno kako bi se majkama i očevima omogućilo da zadrže svoj posao stabilnim, a da istovremeno ostanu povezani sa svojom djecom. Konačno, uvesti olakšice i potpore pri kupnji stana; prijedlog koji dolazi na vrhunac s obzirom na to koliko inflacija opterećuje gospodarstvo i stambeno tržište.
Sve u svemu, važno je da buduće generacije danas imaju alate za izgradnju budućnosti; tek tada možemo očekivati sustizanje i zatvaranje demografske zimske sezone.
The text was translated by an automatic system