Unatoč značajnom povećanju svoje biračke baze do neviđenih razina, porastu s 9 milijuna u prvom krugu na više od 11 milijuna u drugom (veliki pad ako se u jednadžbu uzme samo glasova javnosti), stranka Marine Le Pen nije uspjela prikupiti apsolutni većina. Okrivite za to širenje straha, okrivite za to “zakulisne dogovore” između NPF-a (Nove narodne fronte) i Macronove vladajuće Renesansne stranke da strateški povuku kandidate, ali to na kraju nije važno. Rezultati su potvrđeni i francuski parlament je obješen.
Što je još gore, iz pepela političke bitke, ljevičarski NPF izašao je s većinom mandata (182), odmah pozivajući na mogućnost (koju želi predsjednik republike dati) za formiranje manjinske vlade. Njihov poziv popraćen je uličnim prosvjedima već internetski poznatih gomila francuskih ljevičara, imigranata i nekih njihovih etabliranih agitprop organizacija.
Ljevičarska koalicija, šarolika družina komunista (PCF), zelenih (EELV), socijaldemokrata (PS) i autoritarno-populistička Francuska nepokorena (LFI) predvođena Jean-Lucom Mélenchonom, nije dobila željeni mandat. Barem ne sada. A da budemo precizni, čak i da im je Macron htio dati priliku da imenuju premijera (ne želi), ljevičari još uvijek nemaju ime za njega ili nju, uhvaćeni u svoje unutarnje sukobe .
Mnogim bi Europljanima takav scenarij zvučao prilično poznato, stranke obično moraju dijeliti vlast u raznobojnim parlamentima kako bi formirale koalicijsku vladu koja široko zastupa interese 50% + 1. Njemačka, Italija, Rumunjska, Češka, primjeri su ovako osmišljenih sustava, čak i ako, rijetko kada, široka desna ili lijeva koalicija preuzme vlast. Ali Francuska nije zamišljena kao takva. Kombinacija mentaliteta birača i jednokružnog sustava glasovanja u dva kruga gotovo je uvijek jamčila vrlo jaku većinu za jednu ili drugu stranku.
U pismu francuskoj javnosti, u kojem je suptilno naglasio činjenicu da Macron neće ljevičarima dati priliku da sastave manjinsku vladu, naveo je: “Pozvali ste na stvaranje nove francuske političke kulture”. Većina istraživača i novinara slaže se s tvrdnjom, parlament koji je gotovo ravnomjerno podijeljen između tri sile iznimno je rijedak slučaj u povijesti Francuske.
Istini za volju, Mélenchon je brzo kritizirao Macronovu poruku, označivši je “kraljevskim vetom” osmišljenim da blokira ljevicu u upravljanju Francuskom. Ali zašto bi vladala? Tko bi trebao vladati?
Neki ljevičari iz Fronta možda imaju sreće, ali ne svi. Predsjednica (koja, opet, imenuje premijera) pozvala je na “republikansku” i proeuropsku koaliciju. Nije imenovao imena, pa su analitičari brzo skočili objasniti frazu.
Neki nagađaju da Macron želi širok vladajući savez koji bi uključivao LR (koju on vidi kao umjerenu desnicu), njegovu predsjedničku stranku (naravno) i umjerenije elemente Nove narodne fronte, odnosno zelene i socijaliste. Praktično, to bi odražavalo koaliciju EPP-Renew-S&D u Europskom parlamentu, ali u nacionalnom smislu.
No, u Parizu je intrigantski ozračje gušće nego u Bruxellesu, a sklonost kompromisima objektivno manja. Ovako široka konstrukcija imala bi vrlo klimave temelje, zbog mnogih neslaganja oko politike (osobito migracije i gospodarstva).
Drugi scenarij koji znanstvenici i stručnjaci smatraju opipljivim jest tehnokratska vlada, koja ne vlada nego upravlja Francuskom u doglednoj budućnosti, dok se glavne odluke o pitanjima koja izazivaju podjele ostavljaju za izricanje u parlamentu. Ovaj bi scenarij omogućio veću fleksibilnost, budući da bi se savezi okolnosti mogli formirati oko specifičnih pitanja.
Sve u svemu, tjedni koji dolaze donose više pitanja nego odgovora. Hoće li francuska politička klasa prihvatiti suradnju i kompromis? Hoće li Macron dati ljevici priliku da vlada u nadi da će entuzijazam brzo izgorjeti kada ga napuhaju vjetrovi stvarnosti? Dolazi li tehnokrat?