Subscribe
Često se zaboravlja da se konzervativna revolucija – ili reakcija – od jučer, danas i oduvijek, ne može razumjeti, podržati ili provesti ako nije popraćena revolucijom – ili reakcijom – vrlina. Političke vrline, društvene vrline, individualne vrline i ekonomske vrline. Dijalektika stranaka u demokratskim sustavima može nas navesti da vjerujemo da je puka pobjeda na izborima i provedba zadanog zakonodavnog plana stvarni cilj domoljubnih ili konzervativnih pokreta. I, naravno, postizanje vlasti i iz vlasti donošenje zakona koji promiču opće dobro, individualnu slobodu, ekonomski prosperitet za sve i pravdu pravi su ciljevi političkih stranaka. Ali to nije dovoljno ako doista želimo poboljšati naše nacije, od malih lokalnih zajednica; znajući da je najmanja i najvažnija lokalna zajednica obitelj, koju čine muškarac i žena. A među svim vrlinama koje su stoljećima oblikovale kršćansku etiku u Europi, postoje neke koje imaju vlastite manifestacije u privatnoj sferi, a druge koje imaju poseban izražaj u javnoj sferi. Od potonjih bismo mogli navesti, primjerice, iskrenost; vrlina koja je posebno narušena ili barem nedovoljno cijenjena u sustavu stranaka i pluralističkom nadmetanju na izbornom tržištu. Kada bismo pitali naše susjede, rođake, školske kolege ili kolege misle li političari da su iskreni, ne sumnjam da bi gotovo svi rekli da svi političari lažu, a mnogi od anketiranih čak bi odgovorili da je neiskrenost zapravo , uvjet političkog djelovanja. Političari su desetljećima varali svoje birače, obećavali i ne ispunjavali. Zapravo, sam izborni sustav potiče beskrupulozne ljude da glasačima odmah obećavaju nepostojeće rajeve, čarobne zakone i odluke koje im mijenjaju živote, samo da dobiju njihov glas. Znaju da biračko tijelo tada zaboravlja obećanja, oprašta laži i naviklo se na prijevare političara, ne tražeći jasnu odgovornost. Nažalost, poštenje je vrlina u nedostatku. Živimo u stranačkim demokracijama (a posebno posljednjih godina, već preplavljenim probuđenim mišljenjem i emocionalnom etikom) u neprestanoj artificii i život je za mnoge samo komedija u kojoj političari igraju svoju ulogu kao savršeni glumci. Otuda i trijumf društvenih mreža – posebice onih slikovnih poput instagrama ili tik toka – koje se često koriste kao trijumf maske i prijevare. Iskren čovjek je onaj koji se pokaže onakvim kakav jest. Ne postoji ništa podlije od obmane i laži. A kada se cijeli jedan narod vara i laže, porok dolazi do najvišeg izražaja. U Španjolskoj je Pedro Sánchez, socijalistički premijer, najočitiji primjer ovog začaranog načina života. Obećao je da neće paktirati s komunistima i separatistima, što je i učinio; obećao je da neće donijeti zakon o amnestiji za separatističke pučiste u Kataloniji jer je protuustavan, i usvojio ga je; obećao je da neće pomilovati korumpirane političare, što je i učinio. Sve da bi ostali na vlasti. 
Brutalni propagandni stroj u kakav su se pretvorile postmoderne države, s potpuno ovisnim javnim i privatnim medijima i ekonomskim i financijskim ‘elitama’ koje posjeduju medije, ovisnim o javnoj moći za svoje poslovanje, prikriva i opravdava sve obmane. I popularne stranke u Europi postale su strojevi za propagandu i političke prijevare. U predizbornoj kampanji svi su obećavali da će biti branitelji farmera i stočara, ali nije prošlo ni mjesec dana, a svi su podržali Von der Leyen, za njegov reizbor za predsjednika Europske komisije, nakon govora u kojem je jasno dao do znanja da neće popustiti ni u čemu u postizanju tzv. klimatskih ciljeva, pa makar to značilo i nova odricanja europskom poljoprivrednom sektoru. To je naša konzervativna reakcija. Ono običaja i vrlina.