Izazovi i izgledi zelene tranzicije EU

Studija stranke ECR daje detaljnu analizu zelene tranzicije u Europskoj uniji (s fokusom na ravnotežu između ambicija i realnosti u provedbi Europskog zelenog pakta). Glavni cilj ovog istraživanja je analizirati politiku i zakonodavne mjere usvojene na razini EU-a s ciljem postizanja europske klimatske neutralnosti do 2050. godine te ispitati kako su složenost i opseg ovog procesa usklađeni s gospodarskom i društvenom realnošću u državama članicama. . U kontekstu Europskog zelenog pakta, zelena tranzicija nije samo nužna promjena za postizanje klimatske neutralnosti do 2050. godine, već i prilika za duboku gospodarsku i društvenu transformaciju cijelog europskog društva.

Koje su ambicije Europskog zelenog pakta?

Europski zeleni dogovor inicijativa je Europske unije za borbu protiv klimatskih promjena i promicanje održivosti. Pokrenut 2019., cilj mu je smanjiti neto emisije stakleničkih plinova na nulu do 2050. Deklarirani cilj onih koji podržavaju ovaj Zeleni dogovor je učiniti Europu prvim klimatski neutralnim kontinentom, što je gotovo nemoguće i dovest će do niza društvenih problema krize u zemljama članicama. Dobro je poznato da Green Deal obuhvaća širok raspon politika i mjera, uključujući Akcijski plan za kružno gospodarstvo (čiji je cilj smanjiti količinu otpada na najmanju moguću mjeru i potaknuti recikliranje) i Strategiju od farme do stola (kojoj je cilj održivi prehrambeni lanac). Ove su politike podržane konkretnim zakonodavnim mjerama, kao što je Zakon o klimi iz 2021. (koji postavlja pravni okvir za postizanje klimatskih ciljeva) i Zakon o nultoj industriji iz 2023. (koji podupire razvoj čistih tehnologija). No, unatoč ovakvom ambicioznom pristupu, provedba Zelenog pakta velik je izazov za stari kontinent s obzirom na gospodarsku i društvenu raznolikost država članica Europske unije.

Green Deal i utjecaj na ključne gospodarske sektore Europe

Ta želja za zelenom tranzicijom ima dalekosežne implikacije na niz gospodarskih sektora, od kojih su najviše pogođeni energetski, prometni i industrijski sektori. Poznato je da je energetski sektor odgovoran za veliki udio emisija ugljika u EU, zbog čega je ovaj sektor u središtu napora za dekarbonizaciju. Prijelaz s fosilnih goriva na obnovljive izvore, poput sunčeve energije i energije vjetra, ključan je za postizanje klimatskih ciljeva. Međutim, ovaj prijelaz postavlja značajne izazove vezane uz stabilnost mreža za prijenos energije, troškove promjene infrastrukture i isprekidanost obnovljivih izvora energije. Sektor prometa također je cilj velikih reformi, s fokusom na elektrifikaciju voznog parka i razvoj infrastrukture za alternativna goriva. Strategija EU-a uključuje zabranu prodaje vozila s motorima s unutarnjim izgaranjem do 2035. godine i poticanje proizvodnje električnih vozila. Naravno, ovaj pomak zahtijeva znatna ulaganja u infrastrukturu za punjenje, kao iu proizvodnju baterija i kapacitete za recikliranje. Teške industrije poput čelika i cementa suočavaju se sa sličnim izazovima. Dekarbonizacija ovih industrija zahtijevat će inovativne tehnologije kao što su hvatanje i skladištenje ugljika (CCS) i prijelaz na zeleni vodik. Te su tehnologije još uvijek u fazi razvoja i izuzetno su skupe, što dovodi u pitanje ekonomsku izvedivost takvih mjera u kratkom i srednjem roku.

Društveni i politički izazovi zelene tranzicije

Stručnjaci prepoznaju da zelena tranzicija nije samo tehnološki i ekonomski izazov, već i društveni i politički. Javno prihvaćanje klimatskih akcija presudno je za njihov uspjeh. Iako među europskim građanima postoji široka podrška klimatskim mjerama, studije pokazuju da se ta podrška smanjuje kada su u pitanju određene mjere koje utječu na svakodnevni život, poput smanjenja potrošnje energije ili promjene načina prijevoza. Drugo kritično pitanje je regionalna nejednakost unutar EU. Poznato je da države članice imaju različite razine gospodarskog razvoja i infrastrukture. To se može prevesti u činjenicu da njihova sposobnost provedbe mjera Zelenog pakta znatno varira. Primjer su istočnoeuropske zemlje koje uvelike ovise o ugljenu za proizvodnju energije. Te se zemlje suočavaju s većim izazovima od onih u zapadnoj Europi, gdje je prijelaz na obnovljive izvore energije puno napredniji. Kako bi riješio te nejednakosti, EU je uspostavio Fond za pravednu tranziciju (JTF). JTF ima za cilj podržati regije i sektore koji su najviše pogođeni zelenom tranzicijom. Postoji zabrinutost da dodijeljena sredstva nisu dostatna za pokrivanje svih potreba, a njihova je dodjela izazvala intenzivnu političku raspravu u Europskom vijeću.

Koje su strategije EU-a za inovacije i gospodarsku konkurentnost?

Kako bi podržao zelenu tranziciju, EU je donio nekoliko strategija za poticanje inovacija i gospodarske konkurentnosti. Industrijski plan za Net-Zero Eru, pokrenut 2023., središnji je stup ovog pristupa. Ovaj plan uključuje zakonodavne mjere kao što su “Zakon o industrijama s nultom emisijom” i “Zakon o kritičnim sirovinama”, čiji je cilj podržati razvoj i prihvaćanje čistih tehnologija i osigurati pravičan pristup potrebnim resursima za države članice. Još jedna ključna komponenta je mehanizam prilagodbe granica ugljika (CBAM), čiji je cilj zaštititi europske industrije od nepoštene konkurencije iz zemalja s manje strogim ekološkim standardima. CBAM će uvesti poreze na uvoz proizvoda koji ne zadovoljavaju standarde emisija EU-a, čime će se potaknuti globalni pomak prema održivijim praksama. Međutim, provedba ovih strategija nije bez kontroverzi. Postoji strah da bi strogi propisi mogli potkopati globalnu konkurentnost europske industrije, posebno u svjetlu konkurencije iz Kine i Sjedinjenih Država. Ove dvije zemlje imaju vlastite politike zelene tranzicije. Osim toga, prijelaz na zeleno gospodarstvo zahtijeva golema ulaganja i javnog i privatnog sektora, što dovodi u pitanje dugoročnu financijsku održivost tih nastojanja. Postavlja se pitanje koliko će poduzeća iz privatnog sektora opstati na tržištu i koliki će biti društveni razmjer u gospodarstvu EU?

Studija slučaja: Automobilski sektor i prijelaz na zelenu mobilnost

Jedan od najviše pogođenih zelenim prijelazom je automobilski sektor. S obzirom na važnost za europsko gospodarstvo i značajan utjecaj na okoliš, zabrana prodaje vozila s motorima s unutarnjim izgaranjem do 2035. mjera je bez presedana koja će radikalno transformirati automobilsku industriju. Europski proizvođači suočavaju se s izazovom prebacivanja proizvodnje na električna vozila, što zahtijeva velika ulaganja u tehnologiju, infrastrukturu i radnu snagu. Drugo važno pitanje je razvoj infrastrukture za punjenje električnih vozila, što je ključno za uspjeh ove tranzicije. Uredba o infrastrukturi za alternativna goriva (AFIR), koju je usvojila EU, predviđa razvoj široke mreže stanica za punjenje diljem Europe. Međutim, provedba ove uredbe značajno se razlikuje među državama članicama, ovisno o njihovoj razini razvoja i političkoj predanosti. Prijelaz na zelenu mobilnost nije bez izazova. Proizvodnja električnih vozila uključuje korištenje rijetkih i skupih materijala kao što su litij i kobalt, što postavlja pitanja o održivosti opskrbnih lanaca i utjecaju vađenja tih resursa na okoliš. Osim toga, recikliranje baterija još je jedan veliki izazov s obzirom na složenost procesa i potrebu za razvojem učinkovitih tehnologija recikliranja.

Koji su izazovi i prilike za dekarbonizaciju u teškoj industriji?

Teška industrija (uključujući sektore poput čelika, cementa i kemikalija) odgovorna je za veliki udio europskih emisija stakleničkih plinova. Dekarbonizacija ovih sektora ključna je za postizanje klimatskih ciljeva, ali je također tehnološki i ekonomski iznimno izazovna. Tehnologije hvatanja i skladištenja ugljika (CCS) smatraju se ključnima za smanjenje emisija u tim industrijama. Ove tehnologije hvataju CO2 koji se emitira u proizvodnom procesu i pohranjuju ga ispod zemlje, sprječavajući njegovo ispuštanje u atmosferu. Međutim, CCS je izuzetno skupa i kontroverzna tehnologija. Zbog toga se njegova široka implementacija suočava sa značajnim preprekama vezanim uz troškove, javno prihvaćanje i dostupnost potrebne infrastrukture. Drugi ključni element u dekarbonizaciji teške industrije je zeleni vodik, koji može zamijeniti fosilna goriva u industrijskim procesima. Zeleni vodik proizvodi se elektrolizom vode korištenjem obnovljive energije, što ga čini rješenjem bez emisija. Međutim, proizvodnja zelenog vodika još uvijek je ograničena i skupa, a razvoj infrastrukture potrebne za njegovu široku upotrebu u ranoj je fazi. Osim toga, postoji zabrinutost zbog globalne konkurencije u kontekstu dekarbonizacije. Dok EU nameće stroge ekološke standarde, druge regije svijeta, poput Azije i Sjeverne Amerike, mogu imati manje ambiciozne politike, što bi moglo stvoriti konkurentsku neravnotežu. Kako bi riješio ovaj problem, EU istražuje zaštitne mjere kao što je mehanizam prilagodbe granica ugljika (CBAM), osmišljen za sprječavanje uvoza koji ne zadovoljava ekološke standarde EU-a.

Izazovi i inovativna rješenja za financiranje zelene tranzicije

Jedan od najvećih izazova zelene tranzicije je mobilizacija financijskih sredstava potrebnih za provedbu mjera dekarbonizacije i prijelaz na zeleno gospodarstvo. Procjene pokazuju da EU treba uložiti oko 350 milijardi eura godišnje tijekom sljedećeg desetljeća kako bi postigao svoje klimatske i digitalizirane ciljeve. Ovaj iznos je značajan i zahtijeva blisku suradnju između javnog i privatnog sektora. EU je razvio nekoliko financijskih instrumenata za potporu zelenoj tranziciji, kao što je Fond za pravednu tranziciju (JTF), koji je osmišljen za pomoć regijama i sektorima pogođenim prijelazom na zeleno gospodarstvo. InvestEU, investicijski program EU-a, također igra ključnu ulogu u mobiliziranju privatnog financiranja za održive projekte. Međutim, postoji zabrinutost da ta sredstva nisu dostatna za pokrivanje svih potreba i da su potrebna inovativna rješenja za privlačenje više privatnih ulaganja. Zelene obveznice još su jedno važno financijsko rješenje. To su dužnički instrumenti koje izdaju vlade ili tvrtke za financiranje održivih projekata poput obnovljive energije ili zelene infrastrukture. Tržište zelenih obveznica značajno je poraslo posljednjih godina, ali još uvijek postoje izazovi u standardizaciji ovih instrumenata i osiguravanju transparentnosti i vjerodostojnosti financiranih projekata. Središnje banke i financijski regulatori igraju ključnu ulogu u podržavanju zelene tranzicije. Uključivanjem klimatskih rizika u svoje procjene rizika i promicanjem ulaganja u održivu imovinu, oni mogu potaknuti financijski sustav da podrži klimatske ciljeve. Osim toga, EU istražuje mogućnosti integracije kriterija održivosti u poreznu i investicijsku politiku, što bi moglo uključivati ​​reformu oporezivanja radi poticanja zelenijeg ponašanja i stvaranja dodatnih prihoda za financiranje zelene tranzicije.

Balansiranje ambicija i stvarnosti u zelenoj tranziciji EU-a

Studija stranke ECR zaključuje da je zelena tranzicija EU-a složen i višedimenzionalan izazov koji zahtijeva pažljivu ravnotežu između ambicioznih klimatskih ciljeva i gospodarske i društvene stvarnosti država članica. Ključno je da se tranzicijom upravlja na pravedan način, osiguravajući da sve regije i sektori gospodarstva dobiju odgovarajuću potporu kako bi se izbjeglo pogoršanje postojećih nejednakosti. Također je ključno da EU zadrži globalnu konkurentnost tijekom provedbe zelene tranzicije. To ne uključuje samo razvoj i usvajanje inovativnih tehnologija, već i osiguravanje zakonodavnog i regulatornog okvira koji podupire gospodarski rast i otvaranje radnih mjesta. Uspjeh zelene tranzicije ovisit će o sposobnosti EU-a da mobilizira odgovarajuća financijska sredstva i stvori okvir za međunarodnu suradnju za podršku globalnoj klimatskoj akciji. Samo koordiniranim i uključivim pristupom Europska unija može postići svoje klimatske ciljeve i postati globalni lider u borbi protiv klimatskih promjena.