Irski predsjednik o Iranu

Još jednom se čini da Irska ima dvije vanjske politike. U diplomatskom razgovoru koji se ne čuje u cijelom svijetu ili barem u dijelovima Bliskog istoka, predsjednik Michael D Higgins čestitao je novoimenovanom predsjedniku Irana i suosjećao s njim i u vezi s “tragičnom nesrećom” koja je uzrokovala smrt njegovog prethodnika. Možda nije jednostavna činjenica pisma ono što je izazvalo burnu reakciju nekih sektora koliko jezik koji je korišten. “Stabilnost i suradnja, te mirno rješavanje sporova, nikada nisu bili važniji u cijeloj regiji Bliskog istoka. Iran sa svojom dugom tradicijom kulture odigrat će ključnu ulogu u postizanju ovoga. Radujem se što će naše dvije zemlje nastaviti održavati sve dublji dijalog i suradnju, kao što je prikazano na nedavnim političkim konzultacijama između naša dva ministarstva vanjskih poslova, održanim u Dublinu……….S mojim najboljim željama vaša nastojanja, vaše nade i sve izazove s kojima se suočavamo u ovom teškom trenutku dok se borimo za mir…” Posljednji red posebno djeluje gotovo kao čin trolanja s obzirom na to da je prema riječima Instituta Brookings “iranski režim sebe vidi kao regionalnu, pa čak i svjetsku silu, a rad s teroristima način je da Iran utječe na događaje daleko od svojih granica. Iranska potpora libanonskom Hezballahu, palestinskom islamskom džihadu i Hamasu čini Iran igračem u izraelsko-palestinskim i izraelsko-arapskim sporovima, a iranska potpora Hutijima u Jemenu daje mu utjecaj na južnoj granici Saudijske Arabije.” Za neke je bilo više specifičan i osobni prigovor. Predsjednik Irske ujedno je i vrhovni zapovjednik irskih obrambenih snaga. Dana 14. prosinca ^2022. Pvt Seana Rooneya iz Newtowna Cunninghama ubila je skupina povezana s Hezbollahom, terorističkom skupinom koja podržava Iran i djeluje u Libanonu. Pvt Rooney je imao 24 godine. Irska je mnogo godina doprinosila mirovnim snagama UNIFIL-a u južnom Libanonu, ali s eskalacijom prijetnje sukoba između Izraela i iranskih terorističkih posrednika, neki dovode u pitanje mudrost ili korisnost irskog libanonskog prisustva. Pjesnik intelektualac i socijalistički zagovornik pogaženih ovo nije prvi put da je Michael D Higgins izrazio solidarnost s osobama za koje bi vlada u cjelini radije da nije. Fidel Castro bio je “div među globalnim vođama čiji pogled nije bio samo sloboda za njegov narod, već i za sve potlačene i isključene narode na planetu”. Drugom tužnom prigodom rekao je: “Predsjednik Chavez postigao je mnogo za vrijeme svog mandata, posebno u području društvenog razvoja i smanjenja siromaštva… Izražavam svoju iskrenu sućut obitelji predsjednika Chaveza zbog njihovog velikog gubitka. Moje misli i najbolje želje također su s narodom Venezuele dok se suočava s ovom tužnom viješću.” Ipak, vlada nije rekla ništa. Međutim, ovaj put je postojao određeni povijesni odjek u poruci na koju su mnogi ljudi u Irskoj bili oprezni, a sasvim sigurno mnogi u Leinster Houseu. Dana ^3. svibnja 1945. tadašnji predsjednik Irske Douglas Hyde prema uputama Taoiseacha Eamonna DeValere otputovao je u Dun Laoghaire u rezidenciju Eduarda Hempela, šefa njemačke diplomatske misije, kako bi prenio sućut vladama zbog smrti prethodnog dana Herr Hitlera. Opravdavajući taj čin kasnije, DeValera je rekao da bi odbijanje izraza sućuti “bio čin neoprostive neljubaznosti prema njemačkoj naciji i dr. Hempelu. Tijekom cijelog rata, ponašanje dr. Hempela bilo je besprijekorno… Sigurno nisam htio dodati na svoje poniženje u času poraza.” DeValera je svakako vrlo polarizirajuća figura u irskoj politici, ali teško je tvrditi da je on najkonzekventnija figura u stotinu godina postojanja države, međutim u onoj mjeri u kojoj ga se danas pamti po bilo čemu, to su Ustav i pismo njemačkom veleposlaniku. Možda je ovom prigodom Simon Harris odlučio javno staviti čistu plavu vodu između sebe i Higginsa s pogledom na povijest. Pismo nije bilo, kaže nam predstavnik vladine politike i “Imamo temeljne razlike s Iranom, i uvijek ću nastaviti prozivati ​​njihova kršenja ljudskih prava” Dobro je to znati. Ništa od te potrebe ne bi bilo da je Vlada odradila svoj posao i u startu jasno pokazala koje su granice funkcije predsjednika. Higgins je od početka otišao daleko dalje od onoga što ustav i običaji vide kao pravu ulogu predsjednika. Osobno je bio popularan među ljudima i suočavao se s poslušnim neupitnim novinarima. Prva izabrana predsjednica koja nije Fianna Fail bila je Mary Robinson 1990. i nedvojbeno je postojao napet odnos između Arasa i vlade. Prve dvije godine svaku riječ i čin pomno je provjeravao i kontrolirao ured Taoiseach-a, ali je vjerojatno bilo vrlo potrebno budući da je gospođa Robinson tijekom, a osobito nakon završetka svog mandata, iskazivala duboko poštovanje prema uredu i njegovoj ulozi koja očito nedostaje sadašnjem korisniku. Napustit će Predsjedništvo transformirano iz branitelja ustava koji stoji iznad borbe, nezainteresiranog i nepristranog u samo još jednu političku dužnost, a predsjednika samo u još jednog političara.