U obrani prirode, ali bez eko-ludočina

Nedavno istraživanje koje je provela stranka ECR pod naslovom „Balansiranje ambicije i stvarnosti. Trezveno ispitivanje izazova u zelenoj tranziciji EU-a” ima za cilj vratiti raspravu na realan i objektivan put, temeljen na činjenicama i političkoj, gospodarskoj i industrijskoj stvarnosti Europske unije. Ono što u ovom trenutku možda nedostaje je upravo “trezvenost” analize navedena u podnaslovu studije. U kontekstu gdje je cilj stigmatizirati bez ispitivanja svih elemenata fenomena, korisno je zastati i razmisliti o podacima i očekivanjima država članica, prije nego što se učvrsti iza stavova i načela koji ne predstavljaju nužno interese građani Europske unije. Studija stoga ima za cilj procijeniti Zeleni dogovor EU-a (kao i zelenu tranziciju u širem smislu) pokušavajući se usredotočiti na ravnotežu koju treba uspostaviti između ambicioznosti postavljenih ciljeva i praktičnosti onoga što dokument poziva .   EUROPSKI ZELENI DOGOVOR Nakon privremenog sporazuma postignutog s Europskim parlamentom u travnju 2021., Vijeće je odobrilo dogovor u svibnju 2021. Zeleni dogovor upire prstom u klimatske promjene i degradaciju okoliša koji predstavljaju vrlo ozbiljnu prijetnju europskom i globalnom ekosustavu . Ideja dokumenta je transformirati zemlje Unije u moderno, konkurentno i učinkovito gospodarstvo, posebice na području resursa i sirovina. Konkretno – budući da je to možda postala mantra i zaštitni znak Europskog zelenog dogovora – ima za cilj smanjiti neto emisije stakleničkih plinova za najmanje 55 posto do 2030. godine, uzimajući u obzir početne razine iz 1990. godine. Osim toga, cilj je do 2050. godine Europu pretvoriti u prvi klimatski neutralan kontinent prema principu klimatske neutralnosti, također kroz sadnju tri milijarde stabala među svim državama članicama. Kako bi to učinila, Europska komisija iznijela je čitav niz prijedloga za transformaciju europskog gospodarstva i zajedničkih politika o energiji, prometu i klimi. Utvrđeno je i načelo da gospodarski rast treba odvojiti od korištenja resursa, a pozornost treba posvetiti svim područjima Unije, ne zanemarujući ona marginalnija i siromašnija u smislu industrije ili resursa. Što se financiranja tiče, ne može se ne spomenuti da će oko jedne trećine ulaganja od 1,8 trilijuna eura iz plana oporavka NextGenerationEU, zajedno sa sedmogodišnjim proračunom EU-a, financirati Europski zeleni dogovor.   OBRANA PRIRODE NE IDE KROZ EKO-LUDOSTI Ekologija je neupitno stup konzervativnog razmišljanja, kako u Italiji tako iu Europi. Govoriti bez detaljne analize i bez znanja o staklenicima, električnim automobilima i industrijskoj prenamjeni nije ništa drugo nego eklatantan simptom neobuzdanog ideološkog zanosa koji nameće ljevica. Pojam biološke raznolikosti, kao i važnost kontakta čovjeka i prirode, za nas su vrijednosti i dio baštine koju namjeravamo zaštititi, njegovati i prenositi budućim generacijama. Zbog toga se ovaj fenomen i svi njegovi aspekti ne mogu podcijeniti. Postizanje tako važnih klimatskih ciljeva stoga prije svega mora biti održivo, uzimajući u obzir pojam „održivost“ ovdje u najširem smislu koji obuhvaća ekološke, ekonomske pa čak i društvene aspekte. Na ovom krivudavom putu ne mogu nas voditi ideološki pristupi bez ikakve analize, ciljevi koji se čine nedostižnima i potpuno nesrazmjerna opterećenja građana i gospodarstva. Od “sretnog odrastanja” Sergea Latouchea brzo se krećemo prema “nesretnom odrastanju” Zelenog dogovora koji je napisala europska ljevica. Cilj konzervativnog svijeta nužno mora biti da raspravu vrati stvarnosti i analizi. Stabilne točke od kojih možemo ponovno krenuti kako bismo pokušali promijeniti pravila, stvarajući uvjete koji stvarno čuvaju naš okoliš, čineći naše gospodarstvo održivim, ali i konkurentnim na međunarodnoj sceni.   KAKO STATI NA PRAVI PUT? Put koji može dovesti države članice EU-a prema istinskim i održivim zelenim politikama ne izgleda lako. Rasprava je, kao što je ranije spomenuto, potkopana i gotovo monopolizirana ideološkim stavovima koje je europska ljevica posljednjih godina htjela ugraditi u pravila, propise i ciljeve koji su sve samo ne izvedivi. Naprotiv, da bi čovjek ostao na zemlji, trebao je imati na umu jednostavna načela supsidijarnosti i proporcionalnosti, koja su već dovoljno predviđena u osnivačkim ugovorima Europske unije. Primjena ova dva načela na okolišno razmišljanje i politiku ponovno bi stavila države članice u središte rasprave. Na taj bi način nacionalne vlade bile te koje bi zacrtale i odlučile o najboljim strategijama (za svoje gospodarstvo i društvo) za postizanje klimatskih ciljeva. Industrijski ciljevi i specifičnosti različitih konteksta ne mogu se izostaviti kao što je to učinjeno njihovim žrtvovanjem ideologiji. Kao što je cilj studije koju je objavila stranka ECR, moraju se istaknuti ekonomske i regionalne razlike u provedbi Green Deala. To znači prihvaćanje i prepoznavanje potrebe za ciljanom potporom za ekonomski ranjive regije koje ne mogu biti zaostale za ciljeve koje im je nemoguće postići. Istodobno se moraju procijeniti strategije financiranja EU-a koje imaju za cilj identificirati neku vrstu godišnjeg jaza ulaganja zajedno s inovativnijim rješenjima za uklanjanje tog jaza. Pristup ovdje treba biti uravnoteženiji, istinski usklađujući klimatske ciljeve s gospodarskom realnošću država članica: tek tada se može govoriti o pravednom i uključivom pristupu, kao i pravednoj tranziciji za sve države članice EU-a.   PROMET, ULAGANJA I SIGURNOST Dekarbonizacija (cilj koji je također uključen u Europski zeleni plan) svakako je cilj kojemu treba težiti, počevši od različitih načina prijevoza i ulaganja prije svega u održivu urbanu mobilnost. Na taj način, promjena lica mobilnosti u gradovima može doista utjecati na putu postizanja klimatskih ciljeva. Međutim, istovremeno se mora poduzeti i akcija s makroekonomskog gledišta, na primjer odlukom o odvajanju svih ulaganja zemalja članica u zelene politike od izračuna omjera deficita/BDP-a. Ovo nema namjeru iskriviti ili ‘napuhati’ učinak nacionalnih ekonomija, već dati veću težinu (u ekonomskom smislu) zelenim inicijativama o kojima samostalno odlučuju države. Također, s gospodarskog stajališta mora biti moguće crpiti iz europskog proračuna korištenjem sredstava za obnovu i osiguranje degradiranih ili ekološki ugroženih područja. Ovo je jedina stvarna politika prevencije ekoloških katastrofa koja ima ikakve koristi. S druge strane, inicijative poput onih koje se odnose na takozvane „zelene kuće” moraju se apsolutno preispitati: u ovom slučaju zaštita mora biti usmjerena prema interesima europskih građana koji posjeduju imovinu. Energetska učinkovitost našeg građevinskog fonda može se i mora provoditi, ali postupno i održivo, uključujući i kroz poticaje i potporu Europske unije.   INDUSTRIJSKA STRATEGIJA, RAST I OKOLIŠ Neobuzdana zelena ideologija, bez kočnica i vezanosti za realnost, ne smije usporiti rast industrijskih sektora strateške naravi. Treba samo pomisliti na apsolutnu važnost koju je obrambeni industrijski sektor dobio posljednjih godina. Stoga su nam potrebni zajednički alati na europskoj razini koji osiguravaju ovakve industrijske prioritete strateške prirode kako ne bi naštetili interesima Europske unije. Među njima ne možemo zaboraviti automobilski sektor, za koji je bitno postići ukidanje zabrane proizvodnje automobila s endotermnim motorima od 2035. Ponovno pokretanje automobilskog sektora mora proći kroz načelo tehnološke neutralnosti, a ne narušavanjem interesa nacionalnih gospodarstava, već ulaganjem u sva alternativna goriva – ne samo u električne automobile – razvijajući lanac biogoriva i time štiteći sve tvrtke povezane s ovim sektorom.