Jedan mora završiti: islamska imigracija ili Europa?

Krici užasa, umirući koji hvataju dah, plamen i okrvavljeni noževi. Zastrašujuća slika koja se dvaput odigrala u zapadnoj Europi u samo 12 sati prošlog vikenda. Oba islamistička napada, s jednim posebno jezivim po svom ishodu. Pokvarena ploča koja kao da se uvijek iznova ponavlja. Godinu za godinom, mjesec za mjesecom, tjedan za tjednom.

U Parizu je predsjednik Macron brzo osudio pokušaj podmetanja požara u sinagogi La Grande Motte u subotu ujutro, u kojem je policajac ranjen i hospitaliziran. Macron je to ispravno označio kao “teroristički napad”. Premijer Gabriel Attal i ministar unutarnjih poslova Gérald Darmanin pokazali su privid poštenja priznajući “antisemitsku” prirodu zločina. No prigodno su izostavili ključni detalj: počinitelj je bio ogrnut palestinskom zastavom i šalom. U međuvremenu, u Njemačkoj se politička klasa užurbano osudila napad u petak navečer u Solingenu, gdje su ubijene najmanje tri osobe, a osam ih je ozlijeđeno, od kojih četvero teško. Neki dužnosnici, poput premijera Porajnja Wüsta, točno su to opisali kao “teroristički napad” koji “prijeti našoj slobodi i sigurnosti”. Kancelar Scholz, u rijetkom trenutku jasnoće, pozvao je da se počinitelj kazni “po punoj strogosti zakona”. Napokon, rekli bi neki. Ali kako je uzaludno očekivati ​​da vodstvo u Berlinu i Düsseldorfu, zajedno sa saveznom ministricom unutarnjih poslova Nancy Faeser, govori čistu istinu. Nisu se uspjeli pozabaviti vjerojatnim radikalnim islamističkim motivima koji stoje iza masakra u Solingenu, zločina za koji je takozvana “Islamska država” spremno preuzela odgovornost. Što je još tragičnije, žrtve u Solingenu možda su još uvijek žive da su njemačke vlasti obavile svoj posao – da su uopće spriječile sirijskog islamista da uđe ili ostane u Njemačkoj. Issa al H., 26-godišnji ubojica, ušao je u EU preko Balkana, probijajući se u Njemačku preko bugarske granice. Njegov zahtjev za azilom trebao je biti podnesen — i odbijen — u Bugarskoj. Umjesto toga, podnio je zahtjev za azil u Bielefeldu u Njemačkoj 2022. godine i unatoč odbijanju u siječnju 2023. nije deportiran. Umjesto toga, dobio je obavijest o deportaciji, nakon čega je jednostavno nestao. Šest mjeseci kasnije, ponovno se pojavio, samo da bi ga njemački dužnosnici ljubazno vratili u Solingen, zahvaljujući njemačkim poreznim obveznicima. I upravo je u Solingenu, tijekom gradske svetkovine, izvukao nož i započeo svoj smrtonosni napad na nedužne ljude. ISIS je brzo ustvrdio da je ubojica “osvetio” muslimane u Palestini i druge islamske sljedbenike. Premijer Sjeverne Rajne-Vestfalije uputio je prazan poziv na “jedinstvo i borbu protiv mržnje”, ali je zgodno zaobišao identificiranje specifične vrste mržnje koja je u igri – koja vrsta mržnje, točno? Od koga proizlazi i protiv koga je usmjeren? Pitanje je naravno ironično, jer svi znaju odgovor. Ništa ne može jasnije razotkriti neuspjeh njemačkih lijevih vlasti od njihovog dosljednog odbijanja da identificiraju radikalni islam kao korijen problema. Bez takve dijagnoze, oni su potpuno nesposobni boriti se, a kamoli iskorijeniti ovu prijetnju. Pa ipak, suprotstavljanje ovoj prijetnji ne samo da je moguće, već je i hitno potrebno – osobito ako se sadašnje elite nadaju da će izbjeći scenarij u kojem bi desničarske populističke stranke poput AfD-a pobijedile na predstojećim regionalnim izborima u Istočnoj Njemačkoj. Unatoč politički korektnoj cenzuri lijevog tiska i velikih društvenih mreža, birači su itekako svjesni da se zahvaljujući radikalnom islamu nigdje u srednjoj i zapadnoj Europi više ne osjeća sigurno. Bauk terorističkih napada ponovno se nadvija nad svakim javnim događajem. Čak i ako su teroristički napadi glavni fokus ovog trenutka, tragična je stvarnost: oni nisu jedini problem. Većinu krađa ili silovanja u nekim zapadnim demokracijama počinili su migranti, kako pokazuje statistika osuda. No, usmjeravajući našu pozornost natrag na napade, Bild je prikladno primijetio: “Solingen se može dogoditi bilo gdje.” U nedjelju su novine pozvale na “nultu toleranciju”, pozivajući vlasti da zabrane noževe u javnosti, osnaže policiju, provedu stroge kontrole, prošire digitalna istražna prava (koja su progresivni dužnosnici ozbiljno ograničili, ostavljajući Njemačku u velikoj mjeri ovisnom o američkim obavještajnim službama) i uspostaviti pravosudni sustav koji izriče oštre kazne. Ove i druge mjere — poput sveobuhvatnog videonadzora — davno su se mogle donijeti, osobito u Njemačkoj. Ali za to nije bilo političke volje. Kao što nije bilo volje da se smisleno suzbije i legalno i ilegalno useljavanje. Umjesto toga, vlasti su udvostručile cenzuru, obučenu u pseudokršćanske floskule poput “borimo se protiv mržnje” i “očuvajmo naše jedinstvo, a da ne dopustimo da nas se podijeli”. Ali ovi isprazni slogani odjekuju samo u sve manjoj manjini, dok većina sasvim jasno vidi da car nema odjeću, kako bi to rekao Hans Christian Andersen. Jasno je da mržnja slobodno teče u društvu, a statistika ubojstava daje živopisnu sliku o tome tko koga “mrzi” (ako biste upotrijebili ovaj glagol da opišete bacanje vatrene bombe i ubadanje).

Većina Europljana želi kraj useljavanju

Europa se suočava s obračunom, a dokazi su jasni koliko i neugodni. Brojne studije, uključujući one koje su naručili ugledni mediji poput El Paísa, otkrivaju jasan konsenzus: većina Europljana vjeruje da je kontinent primio previše migranata iz kultura i religija koje jednostavno nisu kompatibilne s europskom. Nema sumnje da je to gorka pilula za progutati – raspravljanje o ljudskim životima uvijek jest, ali ako postoji ikakva nada za rješavanje ove krize, moramo je progutati. Daljnje odgađanje akcije riskira ne samo pogoršanje problema, već i dopuštanje metastaziranja u nešto mnogo opasnije – potencijalno čak i građanski sukob velikih razmjera. Već sada vidimo Ujedinjeno Kraljevstvo na rubu upravo toga. Postoji, međutim, rješenje koje bi moglo poslužiti kao definirajuća politika za novu Europsku komisiju, rješenje koje bi nadišlo granice i društvene podjele, ojačalo europski identitet, smanjilo političku polarizaciju i značajno povećalo popularnost EU-a. Mjera? Deportirati, bez diskriminacije i iznimke, sve one koji su ilegalno ušli na kontinent. Osim toga, EU bi trebala eliminirati svaku mogućnost ulaska bez odgovarajućih zakonskih procedura. Ako Europa doista želi živjeti oslobođena od sablasti terora, prvo mora nadvladati svoj paralizirajući strah od donošenja mjere koju će neki – prvenstveno oni licemjerni – nedvojbeno označiti nehumanom. Stvarnost je da što Europa duže oklijeva, to više riskira svoju budućnost. Ono što je doista nehumano je dopustiti da problem koji se zahuktava raste sve dok se više ne može kontrolirati, uvlačeći cijeli kontinent u nasilje ili trajni strah od nasilja.

Ali…

Pragmatična rješenja postoje. Rješenja koja ne bi ugrozila živote onih koji su deportirani. Na primjer, Italija je postavila put koji zahtijeva našu pozornost: Matteijev plan. Nazvan po legendarnom Enricu Matteiju, osnivaču ENI-ja koji je revolucionirao energetsku suradnju u poslijeratnoj eri, ovaj plan nije ništa drugo do nacrt za spašavanje Europe od kaosa izazvanog nekontroliranom migracijom. Ono što Matteijev plan izdvaja od neuspjelih pristupa iz prošlosti jest njegovo prepoznavanje da rješenje za ilegalnu imigraciju ne leži u jednostavnom utvrđivanju naših granica, već u rješavanju temeljnih uzroka koji tjeraju ljude da bježe iz svojih domovina. Matteijev plan predlaže radikalnu promjenu u načinu na koji Europa surađuje s Afrikom, pretvarajući kontinent iz trajne krizne zone u zemlju mogućnosti i rasta. U srcu Matteijevog plana je strategija gospodarskog partnerstva koja osnažuje afričke nacije da stanu na vlastite noge. Ovdje se ne radi o bacanju pomoći na problem, stvaranju ciklusa ovisnosti koji samo potiče još veću migraciju. Ne, Matteijev plan je o ulaganju – stvarnom, značajnom ulaganju u afričku energetsku infrastrukturu, industriju i ljudski kapital. Pomažući afričkim zemljama da razviju vlastita gospodarstva, smanjujemo potrebu njihovih građana da traže bolji život negdje drugdje. Štoviše, navedene zemlje tada imaju potencijal postati države koje bi mogle ugostiti druge neuspjele tražitelje azila u Europi, poput muslimana koji se ne mogu vratiti u neke zemlje jer su ratom razorene. Uz neke države na afričkom kontinentu koje prihvaćaju islam kao većinsku religiju, a neke idu putem kršćanstva, tamo bi se mogao stvoriti novi dom za one koji nisu kompatibilni s Europom, bez obzira na njihovu vjeru. Matteijev plan ne mora biti jedino rješenje. Našem kontinentu ne nedostaje briljantnih umova koji bi mogli osmisliti izlaz iz trenutne situacije u kojoj se nalazimo. Jedini je problem, iskreno, priznati da imamo problem.