MERCOSUR sporazum širi podjele

MERCOSUR je dugo bio inicijativa u razvoju usmjerena na stvaranje zajedničkog gospodarskog prostora za promicanje trgovine i mogućnosti ulaganja. Njezin je deklarirani cilj integracija nacionalnih gospodarstava u globalno tržište na konkurentan i obostrano koristan način—barem je to vizija koju je iznijela sama institucija. Godine 2019., nakon više od dva desetljeća pregovora, Europska unija i MERCOSUR postigli su preliminarni sporazum o budućem partnerstvu, koje obuhvaća 94% bruto domaćeg proizvoda Latinske Amerike. Sporazum nastoji uspostaviti jedno od najvećih područja slobodne trgovine na svijetu, koje pokriva 750 milijuna ljudi i čini približno jednu petinu globalnog gospodarstva. Međutim, s obzirom da je poljoprivreda — kamen temeljac europskog gospodarstva — u pitanju, pojavila se jasna podjela između kreatora politike i proizvođača. Poljoprivrednici i stočari općenito podržavaju ideju sklapanja trgovinskih sporazuma sa strateški važnim zemljama, ali tvrde da je ovaj konkretan dogovor problematičan. U praksi su se poljoprivredni radnici i proizvođači opirali sporazumu koji je, više od pet godina nakon potpisivanja na summitu G20 u Rio de Janeiru, izgleda ponovno oživljen. Neke države članice, poput Francuske i Njemačke, izrazile su rezerve putem vladinih kanala, odražavajući zabrinutost svojih nacionalnih poljoprivrednih sektora. Prosvjedi francuskih farmera, na primjer, skrenuli su pozornost na percipirane rizike sporazuma. Nasuprot tome, čini se da Španjolska, predvođena svojim ministrom poljoprivrede, ribarstva i prehrane Luisom Planasom, jedva čeka da se sporazum provede što je prije moguće. Ovaj entuzijazam nije dobro primljen od strane španjolskih farmera i stočara, koji tvrde da su doprinosi i preporuke njihovog sektora zanemareni tijekom cijelog procesa pregovora. Udruge proizvođača u Španjolskoj upozoravaju da bi smanjenje carina i uvoz robe pod predloženim uvjetima moglo imati razorne posljedice za sektor. Dok trgovinski sporazumi mogu ojačati globalni položaj Europske unije u odnosu na gospodarske divove poput Kine i Sjedinjenih Država, poljoprivredne udruge vjeruju da to dolazi nauštrb konkurentnosti njihova sektora. Španjolski proizvođači već su upoznati s izazovima nelojalne konkurencije. Suočili su se sa značajnim nedostacima od sjevernoafričkih izvoznika, čiji proizvodi podliježu mnogo nižim sanitarnim standardima od onih koji se zahtijevaju od poljoprivrednika u EU. Unatoč tom nesrazmjeru, Europska unija pokazala je zabrinjavajuću pasivnost u rješavanju ovih pitanja. Sada, španjolski poljoprivrednici tvrde da se suočavaju s još jednim potencijalnim udarcem jer politika njihovog vlastitog ministra poljoprivrede i kolega iz EU-a ponovno dovodi primarni sektor u opasnost. Poljoprivrednici tvrde da će proizvodi uvezeni prema sporazumu biti podvrgnuti manje strogim kontrolama kvalitete od onih koje se nameću domaćoj proizvodnji. Ovaj takozvani dvostruki standard riskira potkopavanje lokalnih industrija i mogao bi dovesti do ukupnog pada standarda kvalitete. Nadalje, postoji široko rasprostranjena zabrinutost da bi uvezeni proizvodi mogli zasititi tržište, istiskujući kvalitetniju domaću robu koja je skuplja zbog strožih regulatornih zahtjeva. U međuvremenu, europski poljoprivrednici, posebice mali i srednji proizvođači, i dalje se bore sa sve opterećujućom birokratskom birokratijom.

Dok sporazum MERCOSUR-EU ima potencijal za pružanje gospodarskih i komercijalnih koristi stvaranjem jedne od najvećih svjetskih zona slobodne trgovine, njegova provedba predstavlja značajne izazove za europski primarni sektor. Poljoprivrednici tvrde da smanjenje carina i uvoz robe s nižim standardima kvalitete prijete destabilizacijom lokalne proizvodnje, ostavljajući poljoprivrednike ranjivima na nepoštenu konkurenciju. Unatoč tim rizicima, čini se da je Španjolska odlučna pogurati sporazum naprijed. Ako se provede u sadašnjem obliku, sporazum bi mogao pogoršati probleme s kojima se suočavaju španjolski poljoprivrednici, koji su već opterećeni birokratskom neučinkovitošću i diskriminatornom politikom. Kako bi sporazum uspio bez ugrožavanja poljoprivrednog sektora, kreatori politike EU-a moraju se pozabaviti ovim problemima i osigurati pravednu ravnotežu između globalnih trgovinskih ambicija i zaštite lokalnih industrija.