Subscribe
Carles Puigdemont, vođa Junts per Catalunya i središnja figura katalonskog pokreta za neovisnost, uputio je politički izazov španjolskom premijeru Pedru Sánchezu.
Puigdemont, koji je i dalje u egzilu kao bjegunac od španjolskog pravosuđa nakon nezakonitog referenduma 1. listopada 2017., preko članova svoje stranke podnio je neobvezujuću rezoluciju (PNL) u španjolskom Kongresu pozivajući Sáncheza da se suoči s glasovanjem o povjerenju. Iako inicijativi nedostaje pravna snaga, njezine potencijalne političke posljedice mogle bi destabilizirati ionako krhku parlamentarnu većinu koja podržava Sánchezovu vladu.
Glasovanje o povjerenju, regulirano člancima 112. i 114. španjolskog ustava, mehanizam je koji dopušta premijeru da svoje vodstvo dobrovoljno podvrgne parlamentarnom nadzoru, tražeći potvrdu potpore Doma. Ako donji dom uskrati povjerenje, premijer mora podnijeti ostavku, čime se pokreće postupak imenovanja novog šefa vlade. Odluka o pokretanju ovog mehanizma isključivo je na premijeru, koji se mora konzultirati s Vijećem ministara—iako njihovo mišljenje nije obvezujuće.
U ovom slučaju, Junts ima za cilj prisiliti Kongres da potakne Sáncheza da se pozove na ovaj alat, prisiljavajući ga da procijeni potporu svojih saveznika godinu dana nakon njegove investiture. O prijedlogu će se raspravljati na novoj zakonodavnoj sjednici koja počinje početkom 2025., a zahtijevat će da sve parlamentarne skupine zauzmu stav.
Juntsova rezolucija pojavljuje se u vrijeme eskalacije napetosti između stranke koja se zalaže za neovisnost i vlade. Puigdemont optužuje Sáncheza da nije poštovao sporazume sklopljene kako bi osigurao svoju dužnost, uključujući obveze u vezi sa službenim priznavanjem katalonskog u Europskoj uniji, odobrenje Zakona o oprostu za one koji su uključeni u procés i prijenos određenih ovlasti na Kataloniju.
Ovaj manevar ima višestruku svrhu za Junts. S jedne strane, želi se izvršiti pritisak na vladu da ispuni svoja obećanja. S druge strane, Esquerra Republicana de Catalunya (ERC), drugu veliku katalonsku stranku koja se zalaže za neovisnost, stavlja u težak položaj. Puigdemont prisiljava ERC da izabere između podrške rezoluciji ili nastavka potpore socijalističkoj vladi, čime se otkrivaju strateške razlike između dviju stranaka.
Inicijativa je također usklađena sa stavom sukoba koji je zauzeo Junts tijekom svog nedavnog kongresa, gdje je stranka ponovno potvrdila svoju predanost održavanju napetosti sa španjolskom državom. Za Puigdemonta, predstavljanje PNL-a predstavlja “prekretnicu” u odnosima sa Sánchezom, jasno stavljajući do znanja da njegova stranka neće podržati vladu za koju smatraju da nije voljna unaprijediti rješenja za “katalonski sukob”.
Iako je PNL neobvezujući, njegovo bi odobrenje moglo imati značajnu političku težinu. Ako inicijativa prikupi potporu stranaka poput PP-a i Voxa, postižući apsolutnu većinu u Kongresu, poslala bi jasnu poruku: znatan dio donjeg doma vjeruje da bi se Sánchez trebao podvrgnuti glasovanju o povjerenju.
Ipak, premijer nije dužan uvažiti takav zahtjev. Njegovo ignoriranje, iako je pravno valjano, moglo bi se shvatiti kao znak slabosti ili kao strategija za izbjegavanje izravnog sukoba. Suprotno tome, prihvaćanje izazova izložilo bi Sáncheza parlamentarnoj raspravi s nepredvidivim ishodom, s obzirom na rascjepkanu i nestabilnu prirodu trenutnog političkog krajolika.
Puigdemontov potez također naglašava složenost odnosa među strankama koje podržavaju vladu. Sánchezovo oslanjanje na frakcije s vrlo različitim programima – kao što su Junts, ERC i Bildu – svaku odluku pretvara u delikatno balansiranje. U tom kontekstu, Juntsova inicijativa naglašava unutarnje napetosti unutar Sánchezove koalicije i inherentne poteškoće u održavanju stabilne vladavine.
Štoviše, prijedlog postavlja šira pitanja o sposobnosti španjolskog političkog sustava da osigura učinkovito upravljanje u kontekstu parlamentarne fragmentacije. Trenutna dinamika, u kojoj ad-hoc sporazumi diktiraju putanju vlade, koči mogućnost izgradnje širokog i održivog konsenzusa.
Juntsova neobvezujuća rezolucija unosi još jedan sloj neizvjesnosti u zakonodavni termin koji je već obilježen polarizacijom i nedostatkom jasnih većina. Iako prijedlog ne prisiljava Pedra Sáncheza da se suoči s glasovanjem o povjerenju, politički izazov je neporeciv. Za premijera će svaki korak u rješavanju ove situacije biti ključan. Ignoriranje rezolucije moglo bi učvrstiti percepciju da izbjegava odgovornost usred rastućeg nezadovoljstva među njegovim saveznicima.
Ishod ove inicijative ovisit će o stavovima koje će zauzeti različiti politički akteri, ali nedvojbeno odražava inherentne napetosti u fragmentiranom parlamentarnom sustavu. Također naglašava vladu koja je posvećena malim frakcijama koje se zalažu za neovisnost i poteškoće u osiguravanju stabilne vladavine u političkom kontekstu koji je tako opterećen kao što je današnji španjolski.