Subscribe
Moja razmišljanja o ovoj trećoj nedjelji došašća potaknuta su jutros objavljenim člankom u španjolskim internetskim novinama ‘El Confidencial’, bez sumnje jednim od najčitanijih i najutjecajnijih. Ove novine prenose podatke španjolskog Nacionalnog instituta za statistiku koji pokazuju da je tijekom godina 2022. i 2023. Španjolska dobila 1.150.000 stanovnika, iako je vegetativni rast – odnosno rast uzrokovan razlikom između rođenih i umrlih unutar zemlje – bio veći. negativan, tako da je porast stanovništva u potpunosti posljedica masovnog priljeva useljenika. Državni zavod za statistiku ne razlikuje legalne useljenike, s prebivalištem ili dozvolom boravka i rada, i ilegalne useljenike, jer u Španjolskoj, od vremena Aznara – kada je počeo više-manje kontinuiran i uporan dolazak useljenika – građani nemaju pouzdane informacije o broju imigranata koji ilegalno ili neregularno borave na nacionalnom teritoriju. Članak također ponavlja podatke Eurostata, prema kojima je Španjolska porasla samo za 525.097 stanovnika 2023. (oko 20.000 manje nego što Španjolska priznaje); Njemačka je porasla za 333.000, a Francuska za 229.000; dok je Italija, primjerice, zabilježila pad broja stanovnika za 7.452. Ne sumnjam da su mjere koje talijanska vlada provodi za kontrolu granica i ilegalne imigracije od 2022. imale takav učinak. Budući da je rast stanovništva gotovo negativan u cijeloj Europi, samo one zemlje koje su poduzele mjere za sprječavanje poplave useljavanja u opasnosti su od smanjenja broja stanovnika.
Prema statističkom opservatoriju Europske unije, Poljska, Grčka, Mađarska, Latvija, Italija, Slovačka i Bugarska tako će izgubiti stanovništvo u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 1. siječnja 2024. Moje obrazloženje, ako mi dopustite manjak skromnosti, je točan. Tijekom tog razdoblja Poljska je bila pod vladom konzervativne koalicije Pravo i pravda, koja je provodila mjere granične kontrole, poput Orbána u Mađarskoj. S druge strane, rast stanovništva zbog dolaska imigranata prednjače Španjolska, Njemačka, Francuska, Nizozemska, ali i Portugal i Irska, dvije zemlje koje su posljednjih mjeseci imale problema proizašle iz imigracijskih procesa i sukoba suživota. Eurostat analizira i tzv. prilagođenu neto migraciju, odnosno razliku između imigranata i iseljenika; izlazaka iz zemlje i ulazaka u zemlju, tako da Španjolska prednjači u ovoj brojci, više nego dvostruko više od Francuske i više od tri puta više od Italije. Španjolska već ima oko 18% stranog stanovništva s brojevima savršeno usporedivim s onima u Švedskoj ili Njemačkoj, ali zašto nema kolektivne eksplozije kao odgovor na te pojave? U osnovi, jer većina tih imigranata dolazi iz Latinske Amerike, dijeleći kulturu, jezik i vjeru sa Španjolcima.
Ovi podaci imaju trenutne posljedice ili učinke: na primjer, dolazak 1 milijuna imigranata, punoljetnih, u dvije godine, doveo je do brutalnog povećanja cijena stanova jer – ponuda izgrađenih stanova praktički ne raste kao rezultat nedostatak javnih poticaja bilo koje vrste – tržište je potpuno neuravnoteženo. Ponuda ostaje praktički nepromijenjena, ali potražnja brutalno raste.
Isto vrijedi i za pritisak koji ovih više od milijun useljenika vrši na javne službe, budući da otprilike 900.000 radnih mjesta zapošljavaju stranci, a rezultat toga je da je gotovo 300.000 dodatni trošak za zdravstveni i obrazovni sustav, prijevoz i mrežu i samo tržište stanova, kao i za sigurnost.
A to je zato što je, prema podacima Banke Španjolske, 76% novih radnih mjesta otišlo strancima, a samo 24% Španjolcima, koji tako održavaju visoke brojke nezaposlenosti. U Italiji je, međutim, omjer suprotan, 75% novih radnih mjesta ide Talijanima, a četvrtina imigrantima.
Profesionalac
udio je lošiji u Švedskoj, gdje je, prema španjolskoj banci, 100% otvorenih radnih mjesta u 2023. otišlo za useljenike, a zaposlenost rođenih u Švedskoj je pala, a Njemačka i Nizozemska zadržale su jednako visoke udjele stranog zapošljavanja. U svim tim zemljama, a posebno u Španjolskoj, postoji visoka i stalna stopa nezaposlenosti među rođenima u zemlji:
1. sve zemlje u Europi nastavljaju otvarati radna mjesta unatoč činjenici da gospodarski rast nije osobito jak.
2º. Budući da se radi o poslovima s nižom plaćom, preuzima ih useljenička populacija, što dovodi do pada prosječnih plaća, au mnogim slučajevima, zbog niskih plaća, i dalje ovise o socijalnoj državi.
Dakle, pritisak na javne usluge stalno raste, kao i hitnost da socijaldemokratske države (praktički sve) nastave povećavati porezno opterećenje europske srednje i radničke klase. Pitanje je jasno: hoće li se to moći podnijeti? Koliko će i koliko dugo moći izdržati sustavi tzv. socijalne države?