Subscribe
Donald Trump će 20. siječnja položiti prisegu na Ustav SAD-a i postati 47. predsjednik Sjedinjenih Država. Sasvim je prirodno da će oči cijeloga svijeta tom prilikom biti uprte u Bijelu kuću, posebice zbog izjava i obećanja tajkuna tijekom predizborne kampanje. Kad bi Trump u svom drugom mandatu proveo u djelo makar dio onoga što je rekao, bilo bi to u najmanju ruku zanimljivo gledati. Međutim, prije svega, u Europi, Kijevu i Moskvi, pozornost je usmjerena na ulogu koju tajkun može ili ne mora imati u pregovorima o okončanju sukoba između Rusije i Ukrajine. Jaka točka Trumpove retorike, s novim predsjednikom koji je u nekoliko navrata rekao kako je siguran da može riješiti ovu situaciju u nekoliko dana – koja u obliku otvorenog rata traje od 2022. – i to vjerojatno samo s nekoliko bilateralnih sastanaka. Sigurno je da Trumpu ne manjka snage da barem pokuša s ovim pristupom. Morat će se, međutim, promatrati kakve rezultate on može postići i hoće li oni doista služiti interesima ukrajinskog naroda ili će služiti samo u svrhu ublažavanja napetosti i oslobađanja SAD-a gospodarskog i socijalnog tereta ovaj sukob i zaštita Europe. PREGOVORI PREMA MOSKVI
Dok je ministar Lavrov izjavio da je Rusija uvijek bila otvorena za pregovore, više je nego jasno da svaki korak prema prekidu neprijateljstava može prihvatiti samo Moskva u poziciji snage. Moguće, uz eliminiranje mnogih od onoga što je nazvano ‘korijenskim uzrocima’ sukoba. Ono što bi Moskvi u ovom trenutku bilo važno nije prekid vatre i kristalizacija sukoba koji bi se kroz neko vrijeme mogao ponovno otvoriti, nego istinski mir koji je nepovrediv i koji je zapečaćen prema uvjetima Kremlja. U tom smislu, svaka rasprava koja se otvori s Trumpom u siječnju vidjet će Putinove emisare u dijalogu, ali počevši od pozicija snage koje će se morati steći. Svakako, dio te strategije tiče se plina i problema koji bi se mogli pojaviti sljedećih mjeseci s istekom ugovora o tranzitu ruskog plina preko ukrajinskog teritorija. To nije mali element pritiska, posebno za neke europske kancelarijske službe. To je i razlog zašto bi Trumpov stav, koji je procurio posljednjih tjedana (uključujući intervju za Time od 12. prosinca), koji bi predviđao trenutačno zamrzavanje neprijateljstava na liniji sukoba, a time i stabilizaciju trenutačne fronte u sukobu, neće biti dobro prihvaćen od strane Moskve. To je zato što bi to ostavilo previše neizvjesnosti o budućnosti regije, a potom bi Europi prepustilo teret podupiranja eventualnog sukoba. Prilika koju Kremlj trenutno vidi je da se, na poticaj nove američke administracije, postigne mir kojim bi se okupirani ukrajinski teritoriji trajno dodijelili Rusiji. Druge hipoteze koje se razmatraju, poput uspostave europskih interpozicionih snaga ili dvadesetogodišnje suspenzije članstva Ukrajine u NATO-u, ne bi bile dovoljne da se Putin sjedne za pregovarački stol.
uloga NATO-a
Uzimajući u obzir i nastavak plinskih sporova, uz prekid tranzita ruskog plina u Ukrajini s krajem sporazuma iz 2019., čini se da pregovori koje se Donald Trump sprema otvoriti počinju na daleko od solidnih osnova. To je prilično teška misija, pogotovo jer je teren na kojem se strane mogu okupiti vrlo nestabilan i snažno povezan s međunarodnom situacijom, kao i kontekstom na terenu. Naravno, pitanje odvraćanja morat će se staviti na stol, posebice za Europsku uniju. Naime, ruski ministar Lavrov posljednjih se tjedana vratio na pitanje postavljanja većeg broja projektila usmjerenih prema zapadu, uz korištenje najnovije generacije balističkih projektila nazvanih Orešnik. Ovaj obnovljeni interes za pozicioniranje raketnih jedinica treba, zapravo, promatrati u kontekstu još jednog pitanja koje bi moglo opteretiti pregovore koje je zamislio Donald Trump: istek, zakazan za 2026., New Star Treaty za smanjenje nuklearnih snaga oružja. Upravo je na to, naime, usmjerena pažnja NATO-a koji na predstojeće pregovore o obnovi gleda s očekivanjima koja su sve samo ne izvjesna. Toliko da su NATO trupe stacionirane u Europi pomaknute prema istočnoj granici: element daljnjeg pritiska na pregovore i tijek sukoba između Rusije i Ukrajine. Možda je ipak riječ i o potezu osmišljenom u odnosu na dosadašnje zahtjeve tajkuna koji je zaprijetio da će od članica Atlantskog saveza tražiti osjetno povećanje vojnih izdataka. Povećanje bi moglo iznositi otprilike 5% BDP-a. Vraćajući se na NATO, protuprijedlog glavnog tajnika Marka Ruttea stajao je na maksimalnoj vrijednosti od 3% BDP-a, što je u svakom slučaju stvarno iscrpljivanje gospodarstva mnogih europskih zemalja. Međutim, Rutteov prijedlog ostavlja prostora za razmišljanje. To zapravo nije prekid povećanja vojnih izdataka, već samo smanjenje američkih očekivanja. Je li to znak da u Europi malo tko vjeruje u kratkoročni uspjeh pregovora uz Trumpovo posredovanje?