Pad europske industrije: Kako propisi tjeraju poduzeća

Europa je dugo bila dom nekih od najuspješnijih svjetskih industrijskih poduzeća, od automobilskih divova u Njemačkoj do proizvođača visoke tehnologije u Francuskoj, Italiji i Nizozemskoj. Ipak, posljednjih je godina kontinent svjedočio zabrinjavajućem padu industrijske konkurentnosti. Iako različiti čimbenici pridonose ovom padu, jedan od najspornijih je uloga sve većeg regulatornog opterećenja za koje mnoga poduzeća tvrde da onemogućuju ostanak konkurentan na globaliziranom tržištu. Kako sve više tvrtki prebacuje poslovanje u regije s manje restriktivnim politikama, Europa je u opasnosti da izgubi svoju gospodarsku prednost i same industrije koje su definirale njezin gospodarski uspjeh desetljećima.

Jedan od najznačajnijih izazova s ​​kojima se europska industrija suočava rastući su troškovi usklađivanja povezani sa sve većim skupom propisa. Poduzeća koja posluju u Europskoj uniji moraju se pridržavati složenih zakona koji pokrivaju sve, od smanjenja emisija do radnih standarda i zaštite podataka. Iako su ti propisi često opravdani društvenim ili ekološkim razlozima, oni također uvode znatna financijska opterećenja koja mnoge tvrtke teško podnose. Troškovi usklađenosti za mala i srednja poduzeća (SME) vrtoglavo su porasli, prisiljavajući mnoge da se zatvore ili presele u jurisdikcije u kojima mogu poslovati s manje ograničenja. Rezultat su nejednaki uvjeti u kojima europske tvrtke moraju snositi troškove koje njihovi međunarodni konkurenti ne snose, što dovodi do smanjene profitabilnosti i stagnacije ulaganja. Osim izravnih troškova usklađivanja, propisi su također imali neizravan utjecaj na industrijsku produktivnost. Sve veći birokratski nadzor neophodan za usklađivanje sa strogim politikama znači da europske tvrtke moraju posvetiti značajna sredstva pravnim i administrativnim funkcijama, a ne inovacijama i proizvodnji. Europsko tržište rada, na primjer, strogo je regulirano, sa strogim pravilima o zapošljavanju i otkazima što otežava tvrtkama povećanje broja radne snage u skladu s tržišnim uvjetima. Iako je takva zaštita osmišljena da koristi radnicima, ona također obeshrabruje tvrtke od širenja poslovanja ili ulaganja u nove pothvate zbog nefleksibilnosti zakona o radu. Energetska kriza koja je zahvatila Europu posljednjih godina dodatno je pogoršala izazove s kojima se europska industrija suočava. Visoki troškovi energije, djelomično potaknuti naporima agresivne dekarbonizacije i odmicanjem od fosilnih goriva, doveli su europske proizvođače u nepovoljniji konkurentski položaj u usporedbi s njihovim kolegama u Aziji i Sjevernoj Americi. Iako je prijelaz na obnovljivu energiju dugoročni cilj za mnoga gospodarstva, brzina kojom su europski regulatori naložili ove promjene dovela je do manjka opskrbe i nestabilnosti cijena. Mnogim energetski intenzivnim industrijama, kao što su čelik, kemijska i automobilska proizvodnja, sve je teže profitabilno poslovati u takvim uvjetima. Kao posljedica toga, velike su korporacije počele premještati proizvodne pogone u zemlje gdje su troškovi energije niži, a regulatorni zahtjevi manje strogi. Drugo ključno pitanje je oporezivanje poduzeća i financijski poticaji. Europske vlade, posebice unutar EU-a, prioritet su porezne politike usmjerene na preraspodjelu bogatstva, a ne na poticanje industrijskog rasta. Visoki porezi na dobit, zajedno sa strogim financijskim izvješćivanjem i zahtjevima usklađenosti, učinili su Europu manje atraktivnim odredištem za ulaganja u usporedbi s regijama poput Sjedinjenih Država ili jugoistočne Azije. Multinacionalne korporacije sada preferiraju osnivanje sjedišta ili proizvodnih pogona u zemljama koje nude porezne olakšice, deregulirana poslovna okruženja i niže operativne troškove, dodatno ubrzavajući egzodus europskih industrija. Globalna konkurencija još je jedan ključni čimbenik industrijskog pada Europe. Tržišta u nastajanju, posebno u Aziji, pozicionirala su se kao proizvodne elektrane, nudeći niže plaće, manju regulatornu složenost i politike usmjerene na poslovanje koje potiču širenje.

Kina, Indija i Vijetnam su, na primjer, doživjeli značajna izravna strana ulaganja dok tvrtke traže alternative visokim troškovima povezanim s europskim operacijama. U međuvremenu, Sjedinjene Države, koje su imale koristi od nižih cijena energije i poslovnog regulatornog okruženja, uspješno su odvukle europske tvrtke od njihovih matičnih tržišta, koristeći politike koje aktivno potiču domaću proizvodnju i inovacije. Kako se poduzeća sele, dugoročne ekonomske posljedice za Europu mogle bi biti strašne. Industrijski sektor kroz povijest je bio veliki poslodavac na cijelom kontinentu, osiguravajući milijune radnih mjesta i značajno doprinoseći BDP-u. Pad proizvodnje i industrijske proizvodnje ne znači samo gubitak izravne zaposlenosti, već i slabljenje šireg gospodarskog ekosustava koji podržava te industrije. Prekidi u opskrbnom lancu, smanjeni porezni prihodi i pad ulaganja u istraživanje i razvoj samo su neki od negativnih vanjskih učinaka povezanih s deindustrijalizacijom. Utjecaj opadajuće industrije na lokalna gospodarstva ne može se precijeniti. U regijama koje su povijesno ovisne o proizvodnji i industrijskoj proizvodnji, deindustrijalizacija dovodi do smanjene gospodarske aktivnosti, pada vrijednosti imovine i smanjenja stanovništva jer radnici migriraju drugdje u potrazi za prilikama za posao. Vlade se moraju boriti s rastućim stopama nezaposlenosti, povećanom ovisnošću o socijalnoj skrbi i rastućim pritiskom da pruže gospodarski poticaj u područjima koja su nekada bila samoodrživa gospodarska središta. Teret gospodarskog restrukturiranja nerazmjerno snose radnici s nižim primanjima, koji se suočavaju s ograničenim mogućnostima zapošljavanja i strmijom krivuljom učenja pri prijelazu u nove industrije. U isto vrijeme, pad industrije ima šire implikacije na tehnološki napredak i inovacije. Proizvodnja i industrijska proizvodnja ključni su pokretači istraživanja i razvoja, a tvrtke ulažu velika sredstva u nove materijale, robotiku i automatizaciju kako bi ostale konkurentne. Kako industrijska proizvodnja opada, tako pada i poticaj tvrtkama da razvijaju vrhunske tehnologije u Europi. To stvara povratnu petlju u kojoj se pojavljuje manje visokotehnoloških industrija, što dovodi do stagnacije u kritičnim područjima kao što su zrakoplovstvo, automobilska industrija i razvoj industrijskog softvera. Bez snažne industrijske baze, Europa riskira zaostajanje u sljedećem valu tehnoloških inovacija, prepuštajući vodstvo regijama koje održavaju snažne proizvodne sektore. Ne treba zanemariti ni političke posljedice industrijskog pada. Sve manja proizvodna baza potaknula je rastuće nezadovoljstvo među europskim radnicima, što je dovelo do povećane potpore populističkim političkim pokretima koji obećavaju preokrenuti gospodarsku stagnaciju putem protekcionističkih politika i povlačenja propisa. Mnogi birači osjećaju se napuštenima od strane političkih elita koje prioritet daju ekološkim i društvenim programima ispred ekonomske sigurnosti, stvarajući duboke podjele unutar europskih društava. Ako vlade ne uspiju riješiti te probleme, mogle bi se suočiti s rastućom političkom nestabilnošću, društvenim nemirima i gubitkom povjerenja javnosti u tradicionalne institucije. Uspon nacionalističkih pokreta, zajedno s rastućim skepticizmom prema regulatornom nadzoru EU-a, prijeti razbiti europsko jedinstvo i spriječiti zajedničke napore za obnovu industrijskog rasta.

Rješavanje europskog industrijskog pada zahtijevat će od kreatora politike da preispitaju ravnotežu između propisa i konkurentnosti. Iako određeni propisi služe važnim javnim interesima, ne mogu se zanemariti njihove neželjene ekonomske posljedice. Pragmatičniji pristup kreiranju politike – onaj koji uzima u obzir realnost globalne konkurencije i ekonomske održivosti – neophodan je ako se Europa nada očuvati svoju industrijsku bazu. To bi moglo uključivati ​​pojednostavljenje birokratskih procesa, nuđenje ciljanih poticaja za domaću proizvodnju i osiguravanje da energetske politike ne osakate industrijsku produktivnost. Vlade također moraju preispitati okvire korporativnog oporezivanja kako bi osigurale da ne potiskuju poduzeća iz regije. Poticanje inovacija u privatnom sektoru putem poreznih olakšica, subvencija i deregulacije u ključnim sektorima moglo bi pomoći u revitalizaciji industrijskog krajolika. Pad europske industrije nije neizbježan, ali preokret trenda zahtijeva odlučnu akciju. Poticanjem regulatornog okruženja koje potiče inovacije umjesto da ih guši, europski čelnici mogu stvoriti uvjete koji omogućuju poduzećima da napreduju, a da pritom i dalje podržavaju društvene i ekološke vrijednosti. Uspostavljanje prave ravnoteže između gospodarskog rasta i regulatorne odgovornosti bit će ključno u određivanju hoće li Europa ostati globalni industrijski lider ili će nastaviti svoju putanju prema gospodarskoj irelevantnosti. Bez korekcije tečaja, kontinent riskira gubitak ne samo svojih industrija, već i gospodarskog prosperiteta i društvene stabilnosti koje one podržavaju. Budućnost europske industrije ovisi o spremnosti kreatora politike da prihvate promjene, usvoje dugoročnu viziju i provedu reforme koje daju prioritet rastu, konkurentnosti i otpornosti u sve nestabilnijem globalnom gospodarstvu.