Kamo ide Francuska?

Novi francuski premijer François Bayrou poznat je kao pravi centrist koji je desetljećima naglašavao važnost okupljanja stabilne većine, kao i ne podlijeganja pojednostavljenim porukama ekstremnih stranaka. Stoga je logično da je upravo sada konačno došao na mjesto premijera, s obzirom na vrlo nejasnu političku situaciju koja vlada u zemlji. Pitanje je, međutim, što on može učiniti i gdje Francuska politički prednjači. U Francuskoj postoje tri različita politička bloka. Imamo krajnju desnicu s Nacionalnim okupljanjem kao glavnom dominantnom strankom. Ovdje također možemo ubrojiti dijelove tradicionalnih Gaulista čak i ako formalno ne surađuju. Zatim imamo liberalni centar, sa strankama Macronove podrške i dijelovima stare desnice. I konačno, imamo crveno-zelenu ljevicu gdje je La France insoumise predvođena lijevim populistom Jean-Lucom Mélenchonom najveća snaga. Kada je predsjednik Emanuel Macron prošle godine neočekivano raspustio Nacionalnu skupštinu i raspisao nove izbore, mnogi su vjerovali da će Nacionalni skup i njihovi saveznici dobiti većinu u parlamentu. No, pokazalo se u drugom krugu izbora da je protivljenje Narodnom okupljanju još uvijek toliko jako kod svih onih koji još ne glasaju za stranku da su glasovali za bilo kojeg kandidata u svojim izbornim jedinicama koji je imao priliku pobijediti kandidata Narodnog skupa. miting. Mnogi na ljevici tada su se nadali vladi s jasnim ljevičarskim profilom, ali centrist Emmanuel Macron (koji imenuje premijera) ustraje u stvaranju vlada koje se temelje na politici desnog centra, a ne na lijevoj politici. Prvu vladu koju je imenovao nakon parlamentarnih izbora u ljeto vodio je Michel Barnier. Morao je dati ostavku nakon što je parlament izglasao nepovjerenje njemu i njegovoj vladi 4. prosinca. Kada je Macron potom trebao novog premijera, konačno se okrenuo starom centristu Françoisu Bayrouu. I još jednom je ljevica dobila vladu s jasnim profilom desnog centra. Četrnaest članova kabineta dolazi iz predsjednikovog političkog tabora. Sedmorica dolaze iz tradicionalne desničarske stranke, Republikanaca. Četiri osobe nemaju političku boju, dvije dolaze iz središnje skupine Modem Françoisa Bayroua, dvije iz skupine Horizont, dvije iz stranke desnog centra UDI i samo dvije s ljevice. Bayrouovu kandidaturu podržao je cijeli Macronov blok. Odbila ga je La France insoumise, dok su ga ostale lijeve stranke i sve desne stranke prihvatile i najavile da će mu dati priliku i vidjeti kakvu će politiku voditi nova vlada. Drugim riječima, imamo situaciju u kojoj francuski parlament prihvaća središnje vlade jer zna da zemljom zapravo treba upravljati, ali u kojoj je i vladama vrlo teško išta postići. U velikom intervjuu koji je TV kanal LCI dao 27. siječnja s Françoisom Bayrouom postaje jasno s kakvim se problemima suočava francuska vlada. Volje za vladanjem ne nedostaje. Premijer kaže da želi vladati Francuskom i ujediniti Francusku. Međutim, pitanje je kako se to može učiniti.

Na izravno pitanje, Bayrou objašnjava da ne želi nastaviti s prijedlogom koji je došao od prethodne vlade da se otpusti 4000 učitelja. Ova nova najava očito se čini kao ustupak političkoj ljevici, a naravno i učiteljskoj profesiji. Ali Bayrou također kaže da želi ojačati obranu, pravosuđe i policiju. Riječ je, naravno, o politici koja godi desnici. Moraju, dakle, biti zadovoljni i lijevi i desni birači. Dobro je poznat problem da Francuska voli pustiti javni sektor da raste. Francuska je zemlja s visokim porezima i velikim javnim sektorom. Po nekima, imate rigidnu i preveliku birokraciju. A pritom borbeni Francuzi teško prihvaćaju rezove javne potrošnje. Ovdje Bayrou u intervjuu kaže da želi smanjiti broj državnih službenika. No budući da Francuzi rijetko prihvaćaju takvu promjenu bez da se počnu svađati i pozivati ​​na štrajkove, smanjenje se uglavnom mora odvijati prirodnim odlaskom u mirovinu. Također želi smanjiti nepotrebnu birokraciju. To uvijek dobro zvuči, ali konkretno znači da će ljudi biti otpuštani s posla. Desničarski političar Nicolas Sarkozy, koji je vladao Francuskom između 2007. i 2012., pokušao je modernizirati francusko gospodarstvo. Srezao je neke poreze, poboljšao uvjete za poduzetnike i pokušao provesti mirovinsku reformu. Međutim, njegov rad na reformama poremetila je međunarodna financijska kriza koju smo imali 2008. godine. Životni standard Francuza je pao. Francuska vlada morala se zadužiti zbog naglog pada poreznih prihoda. Sarkozyjevo predsjedništvo također je bilo narušeno optužbama za korupciju, a na izborima 2012. Sarkozy je izgubio od socijalista Françoisa Hollandea. Ali sada se čini da centristički političar François Bayrou želi slijediti Sarkozyjeve stope. A to se, među ostalim, odnosi i na mirovine. Troškovi mirovina jednostavno se ne zbrajaju. Problem nije samo u tome što Francuzi odlaze u ranu mirovinu, nego i u tome što se u Francuskoj, baš kao iu ostatku Europe, rađa premalo djece, a ljudi žive duže. – Ne možemo više ovako, kaže Bayrou u intervjuu, da sve manje mora podržavati sve više. Ali tada se također postavlja pitanje može li imigracija, o kojoj se sada tako žestoko raspravlja u Francuskoj, riješiti pitanje ponovnog rasta francuskog stanovništva. Bayrou je centristički političar i uvijek je pazio da označi svoju distancu od Nacionalnog okupljanja kritičnog za imigraciju. Ali sada u intervjuu kaže da je pitanje imigracije pitanje razmjera. Naravno, zemlja poput Francuske može imati imigraciju, ali moraju postojati razumni razmjeri. – Imamo li tri ili trideset posto imigranata u Francuskoj sve znači kako trebamo gledati na imigraciju, kaže. A na izravno pitanje novinara, Bayrou kaže da mnogi Francuzi danas imaju osjećaj da su preplavljeni (“submergé”) imigracijom i da je Francuska odavno napustila razumne razmjere.

– Ali jesmo li došli do točke kada više nije razumno primati više ljudi? pita novinar. François Bayrou navodi da je to zapravo tako. Iz svega ovoga moglo bi se pomisliti da bi put naprijed za francuski centar i tradicionalnu desnicu bio pokretanje suradnje s velikom nacionalističkom strankom. Baš kao što je učinjeno u, primjerice, Švedskoj ili Italiji, centar i tradicionalna desnica odustali bi od svog protivljenja desničarskom nacionalizmu i uspostavili plodnu suradnju u kojoj bi preuzeli odgovornost za gospodarstvo i rast, kao i za imigraciju i narod. Ali kada je Bayrou upitan bi li razmislio o upravljanju s Nacionalnim skupom, odgovor je još uvijek ne. A radi se, kaže Bayrou, o idejama i vrijednostima. Novinar ističe da to funkcionira u Italiji i Nizozemskoj, ali Bayrou odmahuje glavom i kaže ne. Ovdje se, međutim, postavlja pitanje ne trebaju li se francuski centar i tradicionalna desnica preispitati. Kako zajedno sa socijalistima državu učiniti učinkovitijom, a gospodarstvo dinamičnijim? Kako francuski centar i tradicionalna desnica mogu stvoriti odgovornu politiku oko migracije, francuskog identiteta i kulture, s ljevicom koju karakterizira samomržnja i oikofobija? Čudno je kako francuska politička scena tako dosljedno odbija pustiti Nacionalnu skupštinu na vlast. Rezultat će biti samo da stranka nastavi rasti. Ako Francuska želi biti dio desničarskog vala koji sada preplavljuje Zapad, gdje se ponovno slave naše tradicionalne europske vrijednosti poput poduzetništva i kulturnog konzervativizma, dio francuskog establišmenta koji sebe smatra nesocijalističkim mora vjerojatno početi gledati prema nacionalističkoj desnici. Ne dati im isključivu vlast. Ali integrirati ih u nužan društveni projekt koji zemlju udaljava od ekonomske stagnacije i kulturne polarizacije.