Subscribe
Nisam ekonomist ili financijer, ali u današnjem svijetu svatko s iole zdravog razuma i poznavanja političke stvarnosti sposoban je otkriti istinitost ili lažnost političkih prijedloga. Prvi program rada Komisije Von der Leyen II već je tu. Europska komisija jučer je uz veliku pompu objavila svoj Kompas konkurentnosti za Europsku uniju, novi i sveobuhvatni petogodišnji program na koji smo već navikli. Sjetite se što je Green Deal bio, bio je i jest, čiji učinci nisu obustavljeni, ali se još uvijek osjećaju. Komisija kaže da Kompas konkurentnosti ovo postavlja kao jedno od glavnih načela za djelovanje zajednice u ovom zakonodavnom tijelu, što pokazuje, kao što su osudile mnoge stranke, stručnjaci i čelnici, da je u prošlom zakonodavnom sazivu – a možda i još nekim – Unija imala odrekla konkurentnosti svojih tvrtki, svoje ekonomije. Neću to skrivati. Dokument koji je Komisija jučer predstavila zvuči kao nova prijevara. Formulacije, javna komunikacija i propaganda najavljuju velike promjene u načinu na koji se u Bruxellesu radi, ali kada pročitate cijeli dokument, ostaje vam osjećaj da će se sve nastaviti manje-više po starom.
Na primjer, opetovana potreba da se sve zemlje usklade.
Zašto? Bruxelles i dalje ne razumije da svaka država članica ima svoje potrebe, prioritete ili sektore koje smatra da bi trebala ojačati. Bruxelles se ne odriče planiranja i usmjeravanja nacionalnih ekonomija, od zakonodavne zadaće, ali zaboravlja da ekonomije rastu, kao drveće, kada imaju vodu, sunce i prostor. A to bi političari trebali činiti, oslobađajući džunglu pravila, ograničenja, zabrana, ograničenja i uputa elita. 
Ali nastavimo s ispitivanjem izvršnog sažetka ovog Kompasa konkurentnosti. Komisija svakako vraća riječi koje su se činile zaboravljene, poput konkurentnosti (kakva je propuštena prilika šest mjeseci mađarskog predsjedanja, gdje je Orban stalno govorio o konkurentnosti, ali su antidemokratski cordons sanitaires socijalističke narodne većine sustavno blokirali rad) u tijeku i inicijative iz Budimpešte!), koordinacija, jedinstveno tržište ili pojednostavljenje. Međutim, ono što se događa jest da druge prepreke koje se čine nepremostivim, poput regulacije, dekarbonizacije ili javnog financiranja, ne nestaju. Ne smijemo zaboraviti da se svijet radikalno promijenio u nekoliko tjedana. Brutalna Trumpova pobjeda i prve odluke – koje pokazuju njegovu čvrstu odlučnost da provede svoj ekonomski program – trebale bi natjerati Komisiju na razmišljanje, a čini se da se to nije dogodilo. Čini se da nije uzeta u obzir činjenica da su se Sjedinjene Države odlučile povući iz Pariškog sporazuma ili razumno zahtijevaju da sve zemlje članice NATO-a znatno povećaju svoje vojne ili obrambene izdatke. Ako nešto znamo u Europi, nakon 70 godina praktički neprekinute dominacije socijaldemokratskih politika temeljenih na planiranju i povećanoj javnoj potrošnji, to je da reguliranje ne stvara bogatstvo, nametanje pravila ne potiče dobro ekonomsko ponašanje i poduzetništvo i trajno stvaranje tijela, agencija i javnih inspekcijskih službi ne jamči dobre rezultate. Ne kažem da je ponekad – iu određenim sektorima stvarnosti kao što su pravosuđe, unutarnja i vanjska sigurnost, obrana – takva javna intervencija ne samo primjerena, preporučena ili čak neophodna; kao što je također slučaj s intervencijom u skladu s načelom supsidijarnosti u pitanjima kao što su zdravstvo ili obrazovanje. Ali funkcioniranje gospodarstva, inovacije, istraživanje i otvaranje novih radnih mjesta ne mogu se prepustiti regulaciji. Štoviše, iskustvo nam govori da navodne koristi od planskih utopija obično dovode do ekonomskog neuspjeha, društvenog kolapsa i masovnog gubitka prava i sloboda. Imamo primjer komunizma; ali danas imamo zakonodavstvo koje je proizašlo iz Komisije Von der Leyen I.