Subscribe
Nastavljajući s ovom serijom članaka o Kompasu konkurentnosti koji je Von der Leyen najavila prije nekoliko dana (nadam se da će ovaj i posljednji biti kraj tetralogije), Komisija također najavljuje plan ulaganja za održivi promet uključujući plan za europsku željezničku mrežu velikih brzina, kao i strategiju za luke i pomorstvo. No, kao i sve navedeno, nije baš vjerodostojno, ai kontradiktorno je odlukama i propisima koje je, uz izgovor klime, odobrila Velika koalicija konzervativaca, socijalista, liberala i zelenih. Na primjer, strogi ekološki propisi o pomorskom prometu već su doveli do toga da multinacionalne kompanije bježe u luku Tangiers u Maroku umjesto u Algeciras (Španjolska), što se čini kao pucanj u prazno bez ikakve strategije osim poništavanja svih šteta učinjenih u posljednji mandat.
Još jedan aspekt od kojeg se čini da Komisija odustaje — unatoč šteti već nanesenoj europskim tvrtkama — bio bi onaj koji se odnosi na takozvani mehanizam prilagodbe granica ugljika; prikrivena tarifa u obliku zaštite klime. Dakle, iako kažu da ga žele pregledati i pojednostaviti, u stvarnosti također razmatraju moguće proširenje na nove sektore i proizvode, kao i mjere za rješavanje utjecaja na izvoz relevantne robe, tako da možda, nakon svih razgovora , neće biti ništa. Konačno, dokument Komisije predlaže stvaranje zakona o kružnom gospodarstvu koji bi djelovao kao katalizator za ulaganja u industriju recikliranja i potaknuo europsku industriju da zamijeni izvorne materijale i smanji otpad i spaljivanje sirovina; iako se mora spomenuti da Španjolska već ima Zakon o kružnom gospodarstvu, koji je navodno donesen kako bi ispunio ciljeve EU od 2022. godine, te da je sve što je proizveo regulatorni kaos, zbrku i nove poreze građanima, poput tzv. porez na otpad. Nema sumnje da je – izuzimajući ekstremne stavove zelenih, socijalista i nekih tzv. liberala – europsko gospodarstvo u situaciji prevelike ovisnosti o međunarodnim tržištima, o gospodarstvima trećih zemalja; što nedvojbeno proizvodi situaciju nesigurnosti za gospodarstva i građane. Nije dobro čestitati sebi na najvećoj mreži sporazuma o slobodnoj trgovini ako rezultat njihove provedbe ne koristi Europljanima i tvrtkama. Slažem se s Komisijom da veliki broj trgovačkih partnera pomaže u izbjegavanju problema s opskrbom sirovinama i energijom, što je dobro jer je to lekcija naučena iz ovisnosti o ruskom plinu; ali to nas ne može dovesti do zaključka da svoj ekonomski model možemo graditi na međunarodnim ugovorima, već da moramo nastaviti s povećanjem vlastite proizvodnje u svim strateškim sektorima. A pod strateškim se podrazumijeva sve od poljoprivrede, stočarstva i ribarstva do obrambenog i pomorskog sektora, energetike i takozvanih kritičnih sirovina.
Ovo što je dosad rečeno na europskoj je razini; ali ako pogledamo južnu Europu, ono što je prilika može biti i rizik. Novi Mediteranski pakt trebao bi biti ambiciozan sporazum o suradnji na području energije i čistih tehnologija, koji će biti koristan ako mu se pristupi na jednakim uvjetima i na temelju reciprociteta, a ne kao još jedan mehanizam za preseljenje proizvodnje energije u Sjevernu Afriku, čak i ako su zapošljavanje i drugi troškovi proizvodnje tamo jeftiniji, jer to može povećati ovisnost. Vidjet ćemo.
Ono što do sada znamo jest da su se u posljednjim desetljećima ulaganja i sporazumi o suradnji s trećim zemljama rušili europskim gospodarstvima; bilo da se radi o Maroku sa Španjolskom, ili o Kini s cijelom Europom, ali posebno s njemačkom industrijskom snagom. Iz tog razloga bismo pozdravili, ako do toga dođe, uvođenje europskog preferencijala u javnoj nabavi za strateške sektore i tehnologije; to bi trebalo proširiti na sve gospodarske sektore u kojima se proizvod ili usluga trećih zemalja ne natječu pod jednakim uvjetima na europskim tržištima.