Subscribe
Je li konačno došlo vrijeme da se tradicionalna arhitektura vrati u Europu?
Jedan od najutjecajnijih načina na koji je modernistička ideologija preoblikovala Europu tijekom 20. stoljeća je kroz doslovno restrukturiranje našeg izgrađenog okoliša. Ovo je trend koji se, za razliku od mnogih kulturnih ili demografskih promjena, može vidjeti u gotovo svakom kutku kontinenta i pravi je podsjetnik na naše mjesto u vremenu.
Ali javna zahvalnost za modernističku arhitekturu je u opadanju. Kao ideja, novonastali modernizam 20. stoljeća trebao je unijeti standard, udobnost i racionalnost u ljudski život, lijek za bolesti industrijaliziranog društva sirotinjskim gradovima, deracinirajuću urbanizaciju i zabunu u smislu života. Elementi suvišnosti, iracionalizma i zastarjele simbolike uklonjeni su dok su urbane sredine teško, ali istodobno pažljivo planirane prema ekonomskim potrebama. Novo sutra je već bilo tu.
Budući da modernistička vizija nije ispunila ono što je obećavala, njezini su fizički ostaci sve više gubili svoju namjeravanu simboliku. U vremenu koje karakteriziraju pesimizam i gospodarski pad, prirodno je da ljudi traže nešto što više ispunjava dušu i tradicionalno je estetski od nečega što služi kao podsjetnik na ono što je u konačnici bila iluzija savršenog društvenog inženjeringa.
Fenomen ‘postmoderne’ arhitekture koja je nastojala dokinuti strogu racionalnost javlja se već u 1980-ima, vremenu koje je u mnogočemu poslužilo kao kulturno i gospodarsko odvajanje od ‘visoke modernosti’ ranih 1970-ih. Ipak, priča o povratku tradicionalne, alternativno nazvane klasičnom arhitekturom, u ovom trenutku još nije započela. Različiti okusi modernizma, od kojih je postmodernizam samo jedan, nastavili su se desetljećima smjenjivati. No čini se da se u našem razdoblju općeg konzervativnog i tradicionalnog oživljavanja širenje betonskih i staklenih kutija u našim gradskim pejzažima konačno približava kraju.
Različite europske zemlje, pa i pojedini gradovi, različito se odnose prema uništavanju tradicijske graditeljske baštine i usponu modernizma. Za one koji su najviše pogođeni Drugim svjetskim ratom, sravnjivanje starogradskih trgova gotovo se može usporediti s ratnom ozljedom, poput gubitka uda. Modernističke građevine koje su polako, ali sigurno počele zauzimati svoje mjesto bile su poput protetika, koje su uz svoju navodno pojačanu funkciju označile i početak novog doba. U slučaju zemalja istočnog bloka, ovo novo doba često je bilo sinonim za sovjetsku okupaciju, i stoga ne čudi da su zemlje poput Poljske na čelu tradicionalističkog arhitektonskog oživljavanja u Europi. Danas postoji pojačan nacionalistički poticaj za distanciranje od razdoblja strane dominacije.
Gradovi netaknuti ratom često su prolazili kroz ista modernistička preuređenja, od strane progresivnih političara s namjerom da, kao što je gore navedeno, poboljšaju životni standard i prihvate navodnu svijetlu budućnost. Danas se ti vizionarski projekti često povezuju s progresivnim političkim stavovima – istim stavovima koji se u Zapadnoj Europi sve više ispituju zbog društvenih neuspjeha u posljednjih nekoliko desetljeća. U ovom kontekstu klasična arhitektonska obnova dio je većeg političkog pomaka prema konzervativizmu.
Točno zašto tradicionalna arhitektura dobiva sve više na uštrb modernističke hegemonije ne svodi se samo na jednu od ove dvije okolnosti, već su one vjerojatno razlog zašto vidimo ovaj preporod u ovom trenutku. Vrijedno je spomenuti, na primjer, da su klasične obnove ratom razorenih gradova poput Varšave, Dresdena i Berlina počele već pod režimima pod sovjetskom kontrolom. Danas nije neobično da konvencionalno progresivni politički pokreti također prihvaćaju povratak klasične arhitekture, od čega postoji nekoliko značajnih primjera u Švedskoj. Na nekoj razini ljepota tradicionalne estetike govori svima, i nema sumnje da se počinje pokazivati umor od identiteta i bezdušnog modernizma.