
JD Vance u svom govoru na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu nije uzeo zarobljenike. Osudio je kazneni progon kršćana u Engleskoj koji su se usudili moliti u blizini klinika za pobačaj – iu Škotskoj, gdje je isto ultra-sekularno gušenje protuzakonito čak iu granicama vlastitog privatnog doma. On je iznio na površinu hapšenje građana koji su stavili antifeministički sadržaj na internet od strane njemačke policije. I osudio je apsurd u Švedskoj, gdje je antiislamski aktivist osuđen za huškanje protiv zaštićene skupine, samo zbog spaljivanja Kur’ana.
Nadalje, razotkrio je licemjerje europske liberalne elite kada govori o održavanju demokratskih i tolerantnih vrijednosti, dok cenzurira političko neslaganje o osjetljivim temama kao što je imigracija i prijeti zabranom političkih stranaka s takvim platformama (misleći na tekuću raspravu o AfD-u u Njemačkoj – stranci koja, na stranu, nije pozvana u München unatoč podršci javnosti).
Očito hladan prijem publike na Vanceov govor govori sve što treba znati. U svojoj srži potpredsjednikovo obraćanje bilo je zapravo potpuno neprimjetno. Priznao je nužnost postizanja mira u Ukrajini, njegovanja kontinuiranog prijateljstva preko Atlantika i očuvanja zajedničkih zapadnih vrijednosti – sve su to stvari za koje je naknadno optužen da ih je zanemario u liberalnim medijima iu uvrijeđenom sektoru javne rasprave nakon toga.
U jednoj od zemalja koje je Vance kritizirao, Švedskoj, reakcije su bile ukorijenjene u samom redu koji je potpredsjednik nemilosrdno dekonstruirao u svom govoru. Ministrica vanjskih poslova Maria Malmer Stenergard kritizirala je Vancea jer je, kao političar, preispitao neovisnu sudsku presudu u vezi s osudom antiislamskog aktivista Salwana Najema. Bivši premijer Carl Bildt snobovski je odbacio Vanceove primjedbe o europskoj slobodi govora kao “irelevantne”. Glavni direktor najvećeg švedskog think tanka za slobodnu trgovinu i poduzetništvo Timbro, premijer Nilsson, izjavio je da je vrijeme da se Europa i SAD rastanu jedno od drugoga, nadalje ustvrdivši da SAD više nije čuvar demokracije.
Intelektualno poštenija gomila cijenila bi kritiku JD Vancea kao potpuno valjanu. Zacijelo niti jedan europski političar ne vjeruje da je ispravno da europski građani do 2025. mogu biti uhićeni zbog zlobnih tweetova? Koliko ima europskih političara koji se ne slažu da je kaos koji eskalira nakon desetljeća nekontroliranog masovnog useljavanja neuspjeh?
Vance je u svom govoru pružio ruku Europi da pronađe zdrav, zajednički put kojim će ponovno hodati jedni uz druge. Da Europa preuzme odgovornost za vlastitu energetsku i vojnu sigurnost te da ne izda slobode za koju su se njezini građani borili u bezbrojnim krvavim ratovima.
Umjesto toga, europska je elita odbila tu ruku. Prema prvim reakcijama, čini se da naši čelnici ili ne razumiju, a možda i ne žele, slobodu naših građana da slobodno prakticiraju tradicionalno kršćanstvo, kritiziraju islam ili ismijavaju određene ideološke napore. Izvan ovih primjera koje je Vance naveo, postoje bezbrojni slučajevi u kojima se čovjek uistinu pita tko je pobijedio u Hladnom ratu.
Medijska i politička klasa koja odlučuje ne prihvatiti Vanceovu kritiku izgleda prilično emocionalno vođena u svojim prosvjedima. Konferencija u Münchenu bila je zamišljena kao “siguran prostor” za njihovu političku osjetljivost, gdje se nisu prijavili da čuju različita mišljenja – očekivali su gotovo sveopću mobilizaciju oko budućnosti Ukrajine. Kao takvo, nije iznenađenje što su se uvrijedili kada je JD Vance skrenuo sa scenarija i ukazao na slona u sobi.
Za razliku od onoga što kažu kritičari potpredsjednika, sloboda govora i druge političke slobode nisu nevažne za europsku sigurnost. Kao što Vance ističe, što branimo ako to nisu naše slobodne demokracije? Ako je građanima uskraćeno pravo da izraze svoje mišljenje i da podrže određene političke programe, što će ih natjerati da brane svoju zemlju od neprijatelja demokracije? To su aspekti koje je predugo ignorirala europska elita, koja vjeruje da su riječi poput “demokratskih vrijednosti” kozmetička retorika, a ne nešto po čemu se treba živjeti.