Subscribe
Putinov lažni ustupak stavlja cijelu Europu u poteškoće
Hipoteza o ulasku Ukrajine u Europsku uniju uz odobrenje Vladimira Putina zvuči kao sprdnja. Ruski čelnik bio bi spreman prihvatiti ovaj scenarij kao dio sporazuma o primirju, ali iza ovog prividnog ustupka krije se mnogo složenija i podmuklija strategija.
Da je Putin doista spreman prihvatiti ulazak Ukrajine u EU, sigurno to ne bi učinio jer Kijevu priznaje pravo na europsku budućnost, nego zato što Europsku uniju smatra gospodarskim divom bez vojnih mišića. Rusija se ne boji EU nesposobne braniti se samostalno i rascjepkane unutarnjim podjelama. Drugim riječima, ovaj ustupak nije znak slabosti, već strateška računica koja bi se mogla obiti o glavu samoj Europi.
Kontekst u kojem se ovaj prijedlog pojavljuje već je sam po sebi značajan. Pregovori između Sjedinjenih Država i Rusije u Rijadu označavaju važnu prekretnicu: nakon godina izolacije, Putin se vratio kao legitimni sugovornik na diplomatskoj sceni. U ovom scenariju, čini se da je Europa potisnuta na marginu, nesposobna odrediti tijek događaja. Činjenica da su Amerikanci krenuli u izravan dijalog s Moskvom, mimo Kijeva i europskih institucija, sama je po sebi zabrinjavajući signal.
Ideja da se Ukrajina može pridružiti Europskoj uniji bez odgovarajuće vojne zaštite opasna je iluzija. Nedavna konferencija u Parizu, koju je sazvao Macron, pokazala je koliko je Europa podijeljena po pitanju sigurnosti. Dok je Ujedinjeno Kraljevstvo izrazilo spremnost da pošalje trupe kako bi se osiguralo primirje, Njemačka je bila nevoljna. Ovaj kontrast pokazuje da EU nema jedinstvenu strategiju za suočavanje s ruskom prijetnjom i da je Putin itekako svjestan tih slabosti.
Osim geopolitičkih problema, ulazak Ukrajine u EU predstavljao bi i veliki ekonomski teret. Ratom razorena zemlja zahtijevala bi golema ulaganja u obnovu i postala bi najsiromašnija članica Unije, profitirajući od golemih prijenosa resursa. To bi opteretilo ionako krhka gospodarstva zemalja kao što su Italija, Španjolska i Portugal, kao i stvorilo napetosti s francuskim poljoprivrednicima i istočnoeuropskim nacijama. Rezultat bi bio daljnji rast euroskepticizma i godine političkog zastoja.
Još jedan ključni element je promjena američke politike pod Trumpovim predsjedavanjem. Američka administracija obranu Europe vidi kao odgovornost koju bi EU trebala preuzeti sama. Posjet potpredsjednika JD Vancea Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji potvrdio je ovu liniju: Washington ne namjerava jamčiti bezuvjetnu zaštitu i očekuje od Europljana da više ulažu u vlastitu sigurnost. Ova promjena perspektive mogla bi označiti kraj transatlantskog savezništva kakvog poznajemo. Ako Europa ne bude u stanju vojno ojačati i djelovati kohezivnije, riskira da bude izložena novoj ruskoj agresiji bez tradicionalnog američkog zaštitnog kišobrana.
Putinova očita otvorenost za ulazak Ukrajine u EU nije ustupak, već taktički potez koji bi mogao dodatno oslabiti Europu. Unija se suočava s ključnim izborom: ojačati svoj obrambeni kapacitet i djelovati s većim jedinstvom ili ostati žrtva svojih podjela, prihvaćajući rastuću irelevantnost na globalnoj sceni. Odluku o dobrodošlici Ukrajini mora pratiti jasna i ambiciozna strategija, sposobna pretvoriti potencijalni teret u priliku za cijeli kontinent da se ponovno pokrene. Samo jača Europa, gospodarski i vojno, moći će se suočiti s izazovima budućnosti, a da je Moskva ne iskorištava i ne ovisi o promjenjivoj politici Sjedinjenih Država. Vrijeme za odluku je sada i što više vremena bude prolazilo, bit će manje prostora za dijalog između uključenih strana. Svjetske sile uključene u sporazume morat će prihvatiti kompromise u odnosu na prednosti za koje se strahuju.
Alessandro Fiorentino