Subscribe
Mnogi sveobuhvatni politički trend zapadnog svijeta opisuju kao sve veći autoritarizam. Bilo da ga promatramo s ljevice i pokušavamo opisati povratak konzervativizma i nacionalizma, ili ga promatramo kao dio nacionalističkog i konzervativnog vala, kako ljevica nastoji othrvati sve aspekte društva u njegovu progresivnu distopiju. Naizgled u sredini dva tabora, tradicionalni centristički liberali su (općenito) oprezni prema tome da im se oba suprotna krila približe i oblikuju politički diskurs od posthladnoratovskih liberalnih ideala.
Liberalizam kakav je bio poznat prije samo 20 godina danas je uglavnom umirući pokret. Političke stranke koje su se kladile na to da je to ideologija budućnosti, danas nespretno posustaju kako bi se obratile javnosti koja je sve konzervativnija i skeptičnija prema obećanjima 21. stoljeća. Think tankovi i druge institucije koje su sav svoj kredibilitet uložile u zagovaranje ukidanja raznih tradicija gurnute su u irelevantnost.
Sve gore navedene vrste organizacija vjerojatno bi imale polemična stajališta o tome što je točno liberalizam, ali u svrhu ovog članka, ideologiju treba usko shvatiti kao 1. vjerovanje u pravo pojedinca na samoostvarenje kao cilj sam po sebi, 2. odbacivanje kolektivnih interesa i 3. ukidanje društvenih i kulturnih struktura koje koče individualne težnje. Zajedničke teme liberalnih zagovornika su podrška globalnoj integraciji, nepoštivanje tradicije, vjere, nativizma i nacija (osobito europskih nacija) te promicanje masovnih migracija. Ti se elementi obično lobiraju u javnosti u sjaju ekonomskog racionalizma usmjerenog na rast.
Naravno, često postoji preklapanje između liberalizma i druge ideološke nomenklature. Mnogi konzervativci su ekonomski liberalni, a većina socijalista socijalno liberalni. Ipak, nekoć davno u zapadnoj političkoj flori cvjetao je poseban tabor koji je utjelovljivao liberalizam kako je gore opisano, osim nekoliko kozmetičkih varijacija. Danas se sve više približava istrebljenju.
Uzrok liberalnog pada
Jedno od objašnjenja za povlačenje liberalizma jesu vremena nemira u kojima se Zapad, pa i svijet, nalazi od 2020-ih. Rat u Europi, masovna migracija, ekonomska stagnacija, polarizacija i sve slabija vjera u uspostavljenu stranačku politiku učinili su utopiju u kojoj se svaki muškarac, žena i drugi slobodno udružuju i kreću preko kulturnih, ekonomskih, društvenih, nacionalnih i vjerskih granica mnogo manje privlačnom.
Ovo je najčešće objašnjenje koje se može vidjeti u glavnoj političkoj analizi. Ali ova teorija oslobađa zagovornike liberalizma njihove vlastite odgovornosti – ona zgodno pripisuje neuspjeh liberalizma vanjskim čimbenicima, možda izvan njihove kontrole. Zlikovac koji stoji na putu njihovoj utopiji mogli bi biti desničarski populisti, nacionalisti, fašisti, Vladimir Putin ili Donald Trump. Baš kao što se za raspad Sovjetskog Saveza ili vječnu bijedu Kube ili Sjeverne Koreje treba okriviti američka kapitalistička korupcija. Liberalna pristranost zapadnih medija koji oslikavaju ovu sliku liberalizma kao neopravdano napadnutog blista.
Pad liberalizma mogao bi se točnije objasniti njegovim vlastitim uspjehom u prošlom stoljeću. Cijeli zapadni svijet trenutno je oblikovan na liberalnim idejama, s multikulturalizmom, nagrizenim nacionalnim suverenitetom, hipersekularizmom i populacijom atomiziranih pojedinaca “oslobođenih” zastarjelih dužnosti prema obitelji i domovini. Došao je kraj linije liberalizma, pa što preostaje liberalima u naše vrijeme? Sve što imaju za pokazati svojim glasačima je tekuća zapadna civilizacijska kriza, kojoj su uvelike pridonijeli.
Liberalizam se grči tražeći nove probleme
Liberalni političari i stranke teško su se prilagodili nedostatku problema koji zahtijevaju očito liberalno rješenje. Međutim, liberalizam više nije samo apstraktna ideja, već u biti niz organizacija s vlastitim interesom. Kako bi ostale konkurentne u političkoj utrci protiv konzervativaca i socijalista, liberalne stranke i mislioci morali su se pokušati ponovno izmisliti, čak i ako to znači kršenje njihovih izvornih teza.
U stalnoj potrazi za novim projektima u koje bi se upustio, mainstream liberalizam je u većini europskih zemalja iu Sjevernoj Americi otvorio vrata antizapadnjačkoj i antinativističkoj ideologiji u obliku probuđene kulture. Lijek za pretpostavljenu nevolju “obojenih ljudi” trebao bi biti društveni inženjering stranih vjerskih i etničkih manjina na položaje moći, razmišljalo je iznenađujuće mnogo liberala 21. stoljeća. Navodne strukturalne nepravde koje sprječavaju samoostvarenje žena trebale bi se rješavati na isti način, čak i ako je ta praksa u suprotnosti s klasično liberalnom vrednošću meritokracije.
Možda su se liberali tijekom 2010-ih distancirali u svemu osim imenom od svoje izvorne filozofije, jer je to samo rezultiralo time da je omogućila njihovim protivnicima. Konzervativci, nacionalisti i socijalisti izazivali su liberale u institucijama kojima su sami liberali dali značajan doprinos, kao što su parlamentarna demokracija, slobodan medijski prostor i slobodno civilno društvo. Budući da su liberalne stranke i zagovornici sada marginalizirani, oni napuštaju idealizam i pribjegavaju izbornim strategijama preživljavanja, koliko god loše koordinirane bile. Za neke stranke to je bilo teže nego za druge.
Švedski slučaj
Nekim je političkim strankama u raznim europskim zemljama teško, ako ne i nemoguće, pobjeći od same riječi “liberalan” i svih konotacija koje ona nosi sa sobom ako su marketing i prepoznatljivost organizacije u potpunosti izgrađeni na njoj.
U Švedskoj su liberali, prije poznati kao Narodna stranka, savršen primjer za to. Povijesno gledano kao žarišna točka tradicionalne opozicije desnog centra dominantnim socijaldemokratima, liberali su sada na izdisaju – u anketama se redovito kreću između dva i tri posto. Rizik je ogroman da stranka ne uspije prijeći prag od četiri posto na parlamentarnim izborima u Švedskoj 2026. godine i tako bude izbačena iz nacionalnog zakonodavnog tijela. Kako se stranka s imenom i naslijeđem poput liberala distancira od ideologije za koju je dugo vremena bila sinonim?
… Čini potpuno obrnuto od svoje politike. Stranka je priznala krivnju i povukla niz pitanja, od imigracije i integracije do kontroverznog programa privatizacije iz 1990-ih. Dobila je oštre kritike iznutra i od više lijevo orijentiranih liberalnih elemenata u švedskoj politici zbog svoje suradnje s nacionalističkim Švedskim demokratima, koji podržavaju trenutnu vladu čiji su liberali dio. U jednom od najkontroverznijih poteza prošle godine, liberali su nedavno počeli zagovarati da vlasti preuzmu skrbništvo nad djecom koju su rodile kriminalne skupine, već u bolnici. Vrlo autoritaran zaokret koji su sami napravili liberali.
Još jedan zanimljiv slučaj je sudbina Stranke centra. Nekada najplodonosnija alternativa socijaldemokratima, Stranka centra se tijekom 2000-ih razvila od agrarnog i ruralnog interesnog pokreta do trendovskog utočišta za urbanu višu klasu koja previše mrzi i socijalizam i konzervativizam da bi se uklopila u desni ili lijevi blok. Ne zadržavši praktički niti jednog od svojih povijesnih glasača, Stranka centra, jureći bezgraničnim liberalizmom do stupnja koji je previše zabludan za običnog birača, pretvorila se u nevažan artefakt koji se jedva drži svojih parlamentarnih mjesta.
Pojedinačnim političarima bilo je lakše prilagoditi se velikom antiliberalnom pomaku sredinom 2010-ih nego strankama koje su cijeli svoj brend stavile na liberalizam. Za usporedbu, jedina velika stranka desnog centra u Švedskoj, Umjereni, prošla je kroz pokajanje iz ultraliberalnog razdoblja između 2006. i 2014., kada ju je vodio danas vrlo kontroverzni Fredrik Reinfeldt. Ideološki, umjerenjaci su se uspjeli osloniti na prašnjavo nasljeđe konzervativizma kojega su čistokrvne liberalne stranke u Švedskoj odavno odbacile. Ali švedska politika desnog centra i dalje je slomljena i samo je sjena svoje bivše – sadašnja vlada u potpunosti ovisi o potpori nacionalističkih Švedskih demokrata.
Polagano umiranje liberalizma u Švedskoj nije jedinstveno. Situacija se odražava čak i u vrlo različitim tipovima stranačkih krajolika, kao što je (retoričko) povlačenje britanskih torijevaca od 2024. Više nalikuje kolapsu, preoblikovanju i sve većoj marginalizaciji liberala desnog centra u Francuskoj pod Emmanuelom Macronom, kao i liberalnom killswitchu koji se dogodio u njemačkoj politici nakon Angele Merkel. Izbacivanje Slobodne demokratske stranke iz Bundestaga 2025. snažan je podsjetnik liberalnim strankama slične veličine u Švedskoj na ono što bi im se moglo dogoditi.
A kad se liberalima pokaže da izađu iz nacionalnih parlamenata, vjerojatno će proći generacija ili dvije prije nego što im birači dopuste da se vrate – kada izblijede njihovi otisci prstiju u cijeloj našoj pogrešno upravljanoj civilizaciji.